Željela sam zadržati mladost po svaku cijenu

Zaboga, Ružice, sigurna si da je ova haljina pravi izbor za tebe? – upitao je moj dugogodišnji prijatelj Frane dok sam u pripijenoj crvenoj haljini paradirala pred zrcalom. Bilo je ovo prvi put da mi je ovako otvoreno prigovorio zbog toga kako sam se odjenula.

Koliko god da sam se to trudila prikriti njegova opaska me prilično zaboljela. Tvrdoglava kao mazga, nisam mu željela ostati dužna.

- Ne budi dosadan. U posljednje vrijeme se držiš poput stare konzerve ili još bolje poput kakvog djedice. Gdje ti je ona energičnost, polet, avanturistički duh koje su me uostalom i privukle k tebi? Više te ne prepoznajem. Uostalom, što te briga za mene. Bolje pogledaj sebe. Uvjerena sam da bi ti na odijelu koje imaš na sebi pozavidio i kakav pračovjek – uvrijeđeno sam mu odbrusila bacivši pogled u zrcalo kako bih se još jednom uvjerila da je sve na mjestu. Možda je šminka na mom licu doista bila mrvicu prenaglašena, no moram priznati kako sam bila prilično zadovoljna onim što vidim. Ili da ipak skinem ruž i stavim samo sjajilo? – kolebala sam se u sebi. Ma k vragu i Frane! Više nikome neću dopustiti da manipulira sa mnom. Moj izgled je moja stvar. Uostalom, ovako dotjerana i našminkana izgledam barem desetak godina mlađe. Tko bi ikada mogao i pomisliti da ću uskoro napuniti pedeset pet? – samozadovoljno sam pomislila.

- Ruška, ne želim reći da haljina na tebi nije lijepa, samo…. Možda bi ipak bolje pristajala mlađoj djevojci. Ipak si ti žena u zrelim godinama – pokušavao me udobrovoljiti no time mi je jedino uspio još više podignuti tlak. Posebice kada je još nastavio…

- Osim toga, što će reći….

- Da se nisi usudio! – prosiktala sam ne dopustivši mu da dovrši. – Briga me što će tko reći. Ovo je moj život, dragi moj! Nikome pa ni tebi ne namjeravam dopuštati da se upliće u njega – svadljivo sam nastavila.

- Dobro, dobro… Ne želim se svađati. Radi što god hoćeš. Možemo li sada napokon krenuti? Ako se ne varam, već odavno smo trebali biti kod Nataše i Davora – pomirljivo je odgovorio Frane i tobože ležerno odmahnuo rukom.

Nešto kasnije, dok smo Frane i ja stajali pred vratima stana moje kćeri i naizmjence pritiskali zvono osjetila sam poznato uzbuđenje što ću uskoro ponovo vidjeti svog unuka Dadu. Unatoč tome, u iščekivanju da nam netko napokon otvori, nervozno sam se premještala s noge na nogu jedva čekajući trenutak kada ću napokon izuti cipele. Premda to ni mrtva ne bih priznala bol koju sam zbog visokih potpetica osjećala u kralježnici bila je toliko jaka da sam još jedva mogla stajati na nogama.

- A lijepo sam ti govorio – blago je rekao Frane opazivši moje zgrčeno lice.

- Začepi! Radije zalupaj na vrata. Zabava je već u punom jeku i čini se da nitko ne čuje zvono – odbrusila sam mu nervozno izuvajući cipele. Kad sam napokon ostala bosa preplavilo me golemo olakšanje.

- Bok mama, bok Frane! Drago mi je što vas vidim. Žao mi je što nisam čula zvono. Ovdje je već prava ludnica – vedro je započela moja kći Nataša kad nam je nakon kraćeg bubnjanja po vratima otvorila vrata. – Mama, zašto si bosa? Nije valjda da si se napokon opametila – nije odoljela ne podbosti me ugledavši cipele u mojim rukama i pritom veselo prasnula u smijeh.

- Ah, znaš svoju mamu – odgovorio je Frane odmahnuvši rukom.

- Pa, hvala na komplimentima – procijedila sam i visoko uzdignute glave uvrijeđeno prodefilirala u stan.

- Dado, dođi, stigla je baka! Ovaj, Ružica – brzo se ispravio moj zet Davor znajući koliko mrzim kad bi me Dado nazvao bakom.

Nisam se ni snašla a moj unuk mi je već oduševljeno trčao u naručje.

- Bok Ružice. Stigla si – ozareno me pozdravio. Posve očekivano, već naredne sekunde njegovu dječju pozornost zarobila je lijepo umotana, šarena kutija u mojim rukama.

- Sretan rođendan zlato. Pogledaj što sam ti kupila – raznježeno sam rekla ljubeći ga.

- Automobil na daljinsko upravljanje! Hvala ti! – oduševljeno je povikao razmotavajući dar. Kao po nekom prešutnom dogovoru već narednog trenutka oko nas se stvorila čitava svita njegovih malih prijatelja. Dok su dječaci uzbuđeno razgledavali automobil jedna djevojčica se s velikom pozornošću zagledala u mene.

- Vi ste Dadina baka? – iznenadilo me kad mi se obratila.

- Jesam. A ti si zacijelo Dadina prijateljica iz vrtića. Kako ti je ime, dušo? – blagonaklono sam upitala dok me fiksirala svojim poput noći tamnim očima.

- Nemojte se ljutiti ali pomislila sam da ste netko drugi – započela je ne obazirući se na moje pitanje. Povjerovavši kako sam ovako dotjerana djevojčicu zacijelo podsjetila na neku poznatu glumicu ili pak pjevačicu grudi su mi se i nehotice napele od ponosa.

- No, dušo, samo reci. Na koga ti nalikujem? – poticala sam je da nastavi.

- Zapravo, mislila sam da ste netko tko nas je došao zabavljati – pojasnila je porumenjevši.

- Ah, da? Smije li se znati na koga sam te točno podsjetila? – navaljivala sam i dalje.

- Na klauna – mirno je odgovorila a meni se u trenu zaledio osmijeh.

- Molim? – bilo je sve što sam uspjela procijediti dok su ostala djeca, čije pozornosti sam tek sad postala svjesna urlala od smijeha.

- Toliko našminkana usta imaju samo klaunovi. Osim toga plavo sjenilo na kapcima i crveni ruž nikako ne idu zajedno. Nije li tako mama? – djevojčica se sada obratila mlađoj ženi koja se niotkud odjednom našla pokraj nas.

- Tina, da si se odmah ispričala gospođi – naredila je crveneći se od nelagode. – Oprostite, Ružice, moja kći ponekad doista zna biti nemoguća. Ali ona je samo dijete. Molim vas, nemojte se ljutiti na nju – ispričavala se kada se djevojčica oglušila na njezinu zapovijed.

- Tina, slušaš li ti mene uopće?! Bože, više doista ne znam što ću s tim djetetom – iznervirano je povikala uhvativši malenu za ruku.

- Ali mama, nisam ništa slagala. Uostalom, nisi li me upravo ti učila kako uvijek i svugdje moramo govoriti samo istinu – prkosno je upitala na što su sva djeca, ovoga puta uključujući i mog unuka Dinu iznova prasnula u smijeh. Dok sam se posljednjim snagama pokušavala suzdržati da ne zaplačem unaprijed sam znala da gubim bitku.

- Oprostite – uspjela sam procijediti prije nego što sam oblivena suzama poput furije odjurila u kupaonicu. Nakon što sam za sobom zaključala vrata drhtavim korakom sam prišla zrcalu. Tiho jecajući pomno sam se zagledala u vlastiti odraz. Dok mi se maskara zajedno sa suzama cijedila niz obilno napudrane obraze, po prvi put u životu postala sam svjesna svog pomalo grotesknog izgleda. Djevojčica je apsolutno u pravu. Ja sam jedan običan stari klaun kojemu se pod stare dane čak i djeca smiju. Bože, da mi je samo znati kada sam točno počela gubiti pojam o prostoru i vremenu? – glasno sam se zapitala prasnuvši u histeričan smijeh a slike prošlosti su mi i protiv volje zaplesale pred očima….

Bilo je vruće i sparno srpanjsko popodne. Kose ispletene u dugu debelu pletenicu u jedinoj haljini koju sam imala, stajala sam na verandi naše skromne seoske kuće i uzbuđeno promatrala prašnjavu seosku cestu kojom se svakog trena trebao dovesti moj ujak Nikola. Živjet ću s ujakom i ujnom u njihovom Zagrebačkom stanu, raditi, možda i upisati studij jednog dana, tko zna? Preda mnom su brojne mogućnosti. Ne smijem ih nipošto prokockati – razmišljala sam dok su mi se bujne djevojačke grudi nadimale od uzbuđenja.

- Ružice, dijete, uđi u kuću. Već satima stojiš tu. Udarit će te sunčanica. Osim toga, moraš nešto i pojesti. Put do Zagreba je dalek – u jednom trenutku osjetila sam majčin dodir na ramenu.

- Dobro sam mama. Ne brini za mene. Bolje mi reci zašto još uvijek nema ujaka? – uznemireno sam upitala pobojavši se da se ujak možda nije predomislio.

- Doći će, mila. Samo se još malo strpi. Evo, i tata bi se za koji trenutak trebao vratiti s njive a tada možemo svi zajedno ručati – rekla je hineći veselje. – Tko zna kad ćemo te ponovo vidjeti, ali neka. Barem ćeš jednog dana biti svoj čovjek. Što čovjek?! Dama. Nećeš se morati mučiti od jutra do sutra obrađujući zemlju poput mene. Budi pametna i pazi na sebe. Život je pred tobom i nastoj ga iskoristiti najbolje što možeš – naglasila je pregačom otirući suze.

- Mama, još uvijek se možeš predomisliti i poći sa mnom. Sigurna sam da ujak ne bi imao ništa protiv da neko vrijeme obje budemo kod njega. Radit ću. Zarađivati. Obećavam kako ti, pođeš li sa mnom neće ničega nedostajati – pokušavala sam ju nagovoriti ali mama je oblivena suzama samo odmahivala glavom.

- Znaš da ne mogu ostaviti tvog oca. Ta što bi on bez mene – tiho je rekla spuštenog pogleda. Prije nego što sam joj stigla odgovoriti u dvorište je na starom škripavom biciklu nahrupio tata. Već izdaleka moglo se opaziti da je i toga dana unatoč kroničnoj neimaštini u našoj obitelji ponovo dublje zavirio u čašu.

- Oh, Bože, ne opet! A lijepo sam ga zamolila da barem danas ne pije. Što će Nikola i Zlata pomisliti o nama? – zakukala je mama ispod glasa.

- Gdje si bio nevoljo jedna?! U birtiji, zar ne? – upitala je kad je tata u pokušaju da siđe s bicikla zateturao a odmah potom i sručio na tlo.

- Što te briga. Gledaj svoja posla, niškoristi – pijano je opsovao uzaludno se pokušavajući osoviti na noge. Dok mu je mama pomagala da se pridigne, dobro sam znala što će uslijediti. Tata će već nekako uteturati u kuću, popiti još koju čašicu prije ručka kako bi mu rakija „ otvorila apetit „ a potom ponovo pronaći razlog za svađu. Najomiljeniji u posljednje vrijeme bila mu je mamina navodna nevjera. Bezrazložne optužbe i pogrde zapljuštat će iz njegovih usta kako bi iznova ranile majčino ionako već slomljeno srce. Ubrzo će pasti i prva pljuska. Mama će plakati a ja ću je po stoti put ispod glasa pokušati nagovoriti da skupi hrabrost i učini ono što je već odavno trebala učiniti. Da ostavi čovjeka koji ju godinama zlostavlja i uz kojega zna samo za tugu i bol.

Kao da joj i bez toga već nije dovoljno teško. Naporan rad u kući i na njivi, stresan život te oskudica prije vremena su je pretvorili u staricu. Ovo bi joj valjda trebalo biti hvala za sve, sjećam se da sam pomislila prekrivajući uši rukama kako ne bih morala slušati tatino pijano urlanje od kojeg mi je već bilo zlo. Nijemo preklinjući u sebi da me ovoga puta posluži sreća ponovo sam se zagledala niz cestu. Bog kao da je uslišio moje molbe. Kada sam u crvenom automobilu koji se približavao kući prepoznala ujaka i ujnu zaplakala sam od olakšanja.

Život u Zagrebu bio je nešto potpuno novo za mene i u kratkom roku me doslovce preporodio. Ujak i ujna živjeli su u prostranom stanu u samom centru grada gdje su mi velikodušno prepustili jednu od soba. Kada sam još nekoliko dana kasnije uz ujakovu pomoć pronašla posao konobarice u restoranu nitko nije bio sretniji od mene. Napokon sam si uz pristojan život mogla priuštiti i neke stvari o kojima sam ranije mogla samo sanjati. Ipak, moje oduševljenje modernom odjećom nije bilo dugog vijeka jer sam sve češće razmišljala o nastavku školovanja. Namjeravala sam upisati studij hotelijerstva jer je bio najbliži onome što sam već radila ali i najviše voljela.

Jednog jutra za doručkom povjerila sam ujni svoje planove.

- Pa to su izvrsne novosti Ružice. Lijepo je što razmišljaš o budućnosti. Evo, ako želiš osobno ću danas otići do fakulteta i raspitati se o cijenama upisa. Nikola i ja pomoći ćemo ti koliko god budemo mogli – vedro je rekla.

- Hvala ti ujna, ali ne mogu to tražiti od vas. I ovako ste već previše učinili za mene. Imam nešto ušteđevine i sama ću se pobrinuti za troškove – naglasila sam poljubivši je u obraz.

- U redu. Ali zatrebaš li bilo kakvu pomoć želim da znaš kako u svakom trenutku možeš računati na nas. Znaš da nemamo svoje djece i da te volimo kao da si naše rođeno – raznježeno je odgovorila promrsivši mi kosu.

Rečeno, učinjeno. Već sljedećeg dana po završetku radnog vremena otišla sam na obližnje sveučilište. Jako sam se obradovala kada sam doznala da su prijemni ispiti baš u tijeku. Dalje je sve išlo kao po loju. Već nekoliko dana kasnije postala sam ponosna studentica obližnjeg fakulteta i mojoj sreći ali i ponosu nije bilo kraja.

- Dušo, sve čestitke na uspjehu. Nemaš pojma koliko se svi ponosimo tobom. Mislim da ovakav uspjeh zaslužuje malu proslavu – oduševljeno je rekao ujak otvarajući bocu pjenušca kad sam se te večeri vratila u stan.

- Što malu proslavu?! Veliku proslavu. Odmah ću nazvati onaj novi restoran kako bih rezervirala nekoliko stolova za sutra – nadovezala se ujna. – Pozvat ćemo sve naše prijatelje i napraviti pravu feštu. Ispeći ću tortu a mogli bismo pozvati i svirače. Više se niti ne sjećam kad sam posljednji put plesala. Ha, što kažete? – nadobudno je nastavila.

- Moram priznati da nije loše. Samo, u tom slučaju možda bi bilo najbolje sve prebaciti za subotu –predložio je ujak. – Ipak je većina naših prijatelja zaposlena i subotnja večer je kao stvorena za dobar provod…

Ostatak rasprave nisam čula. Kako bih malo razbistrila misli, odlučila sam izaći u kratku šetnju. Dok su mi tople zrake zalazećeg sunca ugodno milovale lice bila sam puna planova za budućnost. Tada još nisam mogla ni naslutiti da će se uskoro sve stubokom promijeniti i da ću već za nekoliko dana zahvaljujući svojoj prvoj velikoj ljubavi u potpunosti promijeniti prioritete.

Ta subotnje večeri dok sam se spremala za proslavu u restoranu bila sam silno uzbuđena što ću nakon dulje vremena ponovo vidjeti mamu koja je večernjim vlakom trebala stići u Zagreb kako bi prisustvovala proslavi. Premda sam pozvala i oca, nije me pretjerano iznenadilo kad se izgovorio obvezama oko proljetne sjetve.

- Dušo, nije da te nagovaram ali voljela bih da večeras odjeneš baš tu haljinu. Izvrsno ti pristaje uz boju očiju. Osim toga, u njoj izgledaš poput kraljice – iz razmišljanja me prenuo ujnin glas dok sam isprobavala svoju omiljenu haljinu. – Nisam ti rekla ali zajedno sa jednom svojom prijateljicom Dankom na proslavu sam pozvala i njenog sina. Jako fin i šarmantan dečko. Stomatolog s privatnom praksom. A kako je tek lijep. Dobro, možda je malčice stariji od tebe ali koga briga za godine. U svakom slučaju je dobra prilika, ako me razumiješ – naglasila je prodorno se zagledavši u mene.

- Ujna, zaboravljaš da večeras ne tražimo dobre prilike već slavimo moj upis na studij. Shodno tome, razumjet ćeš kako je ljubavna veza posljednja stvar o kojoj razmišljam – naglasila sam.

- No, dobro, ne moraš se odmah ljutiti. I, kako je ime tom šarmantnom zubaru? – šaljivo sam upitala opazivši povrijeđenost na njezinom licu.

- Jakov. Zove se Jakov. Nisam mislila ništa loše vjeruj mi, samo…. Lijepa si i pametna. Ne znam kako bih ti to rekla ali, nije normalno da djevojka u tvojim godinama misli samo na posao i učenje. Znam da si tamo na selu imala teško djetinjstvo ali smatram da bi se ponekad poput svih mladih ljudi i ti trebala malo zabaviti – nježno je rekla promrsivši mi kosu.

- Ako ti obećam da ću Jakovu, ma kakav bio, večeras pokloniti prvi ples hoćeš li me napokon ostaviti na miru? – našalila sam se. – A sad, kako bi bilo da mi pomogneš srediti frizuru? – upitala sam nastojeći je oraspoložiti. Kad su joj se usne iznova razvukle u srdačan osmijeh odahnula sam od olakšanja. Voljela sam ujnu i bila joj zahvalna na svemu što čini za mene. Posljednje što sam željela bilo je rastužiti je. Upoznat ću Jakova ujni za volju a potom ponovo nastaviti sa svojim planovima. Moram završiti fakultet. Moram postati netko i pomoći majci da izađe iz onog pakla. Ne smijem je ostaviti na cjedilu, razmišljala sam dok mi je ujna svojim spretnim prstima slagala frizuru.

Nekoliko sati kasnije, kad sam u gomili gostiju koja se našla u restoranu napokon ugledala Jakova noge su mi potpuno otkazale poslušnost. Onako visok i tamnokos, nešto izraženijeg nosa i u pomalo strogom sivom odijelu možda i nije bio najljepši muškarac na svijetu ali je definitivno imao ono nešto. Dok se smiješio, šarm je naprosto isijavao iz njega.

- Ah, eno Jakova. Elegantan kao i uvijek, nema što. Dođi, idemo vas upoznati – naglasila je ujna povlačeći me prema stolu za kojim je zajedno s još nekolicinom gostiju žustro raspravljao o nečemu.

- Dakle, ovo je naša slavljenica, zar ne? Pa čestitam mlada damo – gotovo sam se onesvijestila od uzbuđenja kad mi je pružio ruku. Njegov zadivljeni pogled govorio je više od tisuću riječi.

- Jakove, ovo je Ružica. Ružice, upoznaj Jakova – ujna je preuzela glavnu riječ na čemu sam joj u tom trenutku bila i više nego zahvalna. Porumenjevši do korijena kose, sramežljivo sam prihvatila njegovu njegovanu ruku. Kad me nekoliko trenutaka kasnije pozvao da mu se pridružim za stolom nitko nije bio sretniji od mene. Premda sam opijena čudnim osjećajima koji su me obuzeli drhtala čitavim tijelom nisam namjeravala propustiti priliku da tijekom večeri budem u njegovoj blizini. U tom trenutku potpuno sam zaboravila čak i na mamu koja je za susjednim stolom blagonaklono pratila čitavu situaciju.

Do kraja večeri bila sam do ušiju zaljubljena u Jakova. Kad se ponudio da me unatoč organiziranom prijevozu otprati kući bila sam uvjerena da i on osjeća isto. Kad me još poput pravog kavalira na rastanku upitao smije li me poljubiti, unatoč silnoj nervozi bila sam najsretnija djevojka na svijetu.

Od tog dana za mene je započeo potpuno novi život. Više nisam živjela samo za posao i fakultet. Čak štoviše, na njega sam potpuno zaboravila. Zahvaljujući Jakovu, dani su mi postali ispunjeni najrazličitijim aktivnostima. Vodio me u kino, kazalište, na izložbe. Što god bih poželjela. Uz to, bio je iznimno galantan. Često me izvodio na večere ali unatoč mom protivljenju nikada nije dopuštao da ja platim.

Bila sam naprosto oduševljena tolikom pažnjom. Iz dana u dan sve više sam voljela Jakova. Nije mi smetala razlika u godinama pa čak ni njegova ljubomora koju je već ubrzo počeo iskazivati doslovce na svakom koraku. Naivno sam vjerovala kako je upravo ona dokaz njegove ogromne ljubavi. Kad mi je samo nekoliko tjedana kasnije ponudio brak, nisam nimalo dvojila. Na svoju, ali i na veliku sreću svojih ukućana, pristala sam bez razmišljanja.

- Oh, Ružice, tako sam uzbuđena. Ako mene pitaš, ispravno si odabrala. Uz Jakova ti neće nedostajati ni ptičjeg mlijeka. Žena uglednog stomatologa, zamisli samo – uzbuđeno je prokomentirala ujna kad sam joj obznanila datum vjenčanja.

Vrijeme je brzo prolazilo. Vjenčanje je došlo i prošlo. Na žalost, nije trebalo proći dugo da shvatim kako sam u svojoj zaljubljenosti vidjela samo Jakovove prednosti dok sam na nedostatke, a kojih je ruku na srce bilo poprilično, ostala potpuno slijepa. Najgora od svega bila je svakako njegova bolesna, potpuno neutemeljena ljubomora. Ako bih na ulici slučajno pogledala nekog muškarca odmah bi me optužio da koketiram. U strahu da ne susretnem nekog od poznanika gradom sam uglavnom hodala spuštenog pogleda.

Ubrzo je Jakov počeo zahtijevati od mene da napustim posao. Učinila sam to bez pogovora. Ionako mi je već bila puna kapa njegovih prigovora. Naivno sam vjerovala kako će moj boravak u kući napokon donijeti toliko željeni sklad u naš život. Kada sam nekoliko dana kasnije shvatila da sam trudna nitko nije bio sretniji od mene. Na žalost, moja sreća ni ovoga puta nije dugo trajala.

Nekoliko mjeseci kasnije, jednog jutra za doručkom, Jakov je zatražio od mene promjenu u načinu odijevanja. U njegovom zahtjevu ne bih vidjela ništa čudno da obzirom na poodmaklu trudnoću već nisam nosila prostranu odjeću.

- Ružice, ne misliš li da je haljina koju imaš na sebi potpuno neprimjerena udanoj, k tome još i trudnoj ženi poput tebe? – upitao je zarumenjevši se od ljutnje.

- Što smeta mojoj haljini? – zbunjeno sam upitala osmotrivši široku lanenu haljinu koju sam tog jutra imala na sebi.

- Kako što smeta? Možda si mogla, ili je čak bilo poželjno odijevati se tako u onoj birtijetini gdje si radila do neki dan ali moraš znati da ovdje ne namjeravam trpjeti takav razvrat! Također, od danas više ne želim vidjeti ni mrvicu šminke na tvom licu. Jesmo li se razumjeli? – zapeo mi je zalogaj u grlu kad mi se bijesno unio u lice. Njegove pogrdne riječi za koje nikada ne bih ni pomislila da ih je u stanju izgovoriti zaboljele su me više od ičega. Spuštena pogleda, rumena od nelagode jedva sam susprezala suze.

- Jakove, kako možeš? Doista nema ničeg nepristojnog u ovoj haljini. Svidjela ti se kad sam je kupovala, sjećaš se? – povrijeđeno sam procijedila.

- Ne želim čuti više ni riječi o tome! Učinit ćeš kako sam ti rekao! Evo ti nešto novca. Želim da danas odeš u kupovinu i kupiš nekoliko pristojnih haljina. Iz ove ti grudi kipe. Izgledaš poput drolje! –povikao je bacivši pred mene nekoliko novčanica.

- U redu – slomljeno sam odgovorila shvativši da daljnja rasprava više nema nikakvog smisla.

Još istog popodneva dok je Jakov bio na poslu otišla sam u grad i učinila što mi je rekao. Kupila sam nekoliko novih haljina koje su svojim krojem više pristajale kakvoj dami u zrelim godinama. Povjerovala sam kako će Jakov sad napokon biti zadovoljan. I bio je, ali samo dva mjeseca. Dok na svijet nije došla naša kći Nataša. A tada se sve nastavilo po starom. Čak i gore od toga.

Jednom prilikom, dok smo u obližnjem trgovačkom centru obavljali kupovinu, na odjelu s mliječnim proizvodima slučajno sam naletjela na jednog poznanika iz restorana u kojem sam radila.

- Hej, ljepotice, pa gdje si ti? Nisam te vidio već sto godina – našalio se pružajući mi ruku. Istog trenutka opazila sam kako se Jakovovo lice smračilo. U potpunoj panici učinila sam prvo što mi je palo na pamet.

- Oprostite, čini se da ste me zamijenili s nekim – odgovorila sam što sam mirnije mogla. Predrag, kako se zvao, zapanjeno se zagledao u mene. Premda mi je u tom trenutku svaki živac podrhtavao od nervoze stoički sam podnijela njegov pogled.

- Prokletstvo! A mogao bih se zakleti da se poznajemo. Doista ima puno sličnih ljudi na ovome svijetu. Ništa, oprostite – zbunjeno je rekao. Odahnula sam kada se napokon počeo udaljavati.

- Idemo, Jakove. Znaš da još moram pripremiti ručak a kako se čini i Nataša je već umorna – tobože ležerno sam dodala prekrivajući našu kći koja je čvrsto spavala u svojoj nosiljci.

Dok smo se nešto kasnije vozili kući pokušavala sam zapodjenuti razgovor no Jakov je šutio kao zaliven. Nitko mi nije morao reći kako to ne znači ništa dobroga. Ipak, kad smo nešto kasnije napokon ušli u stan priredio mi je takvu scenu koju neću zaboraviti do kraja života.

- Dakle, sada ćeš mi se još i pred nosom kurvati?! Misliš li da sam ja lud?! Pružio sam ti život o kakvom si mogla samo sanjati a ti mi ovako vraćaš?! Pravo mi i budi kad sam oženio seljanku poput tebe – bijesno je dodao. Njegove riječi zabadale su se u moje srce poput oštrice noža.

- Jakove, dobro znaš da to nije istina. Nikada te ne bih prevarila. Ne poznajem onog čovjeka – slagala sam samo kako bih ga umirila dok mi je čitavo tijelo podrhtavalo od straha.

- Sad ćeš mi još i lagati?! Ako sam dvanaest godina stariji od tebe ne znači da me još uvijek vid ne služi dobro. Očijukaš sa svakim muškarcem kojeg susretneš a preda mnom glumiš nevinašce. E, pa, draga moja, jednom zauvijek ću ti pokazati da sa mnom ne možeš tako – prosiktao je uhvativši me za kosu. Dok sam se bezuspješno pokušavala otrgnuti, drugom rukom me snažno pljusnuo posred lica da mi je iz nosa potekla krv. Nisam stigla ni zaplakati a njegovi udarci su se nastavili…

Probudila sam umrljana krvlju i shvatila da ležim na kuhinjskom podu. Od Jakova nije bilo ni traga ni glasa ali je zato kuhinja nalikovala pravom svinjcu. Namirnice koje su prethodno stajale uredno odložene na kuhinjskom stolu sada su razbacane ležale po podu. Kao iz velike daljine, činilo mi se da čujem Natašin plač. Premda mi se tijelo raspadalo od bolova nekako sam se uspjela odvući u kupaonicu.

Ugledavši u zrcalu svoje modro, natečeno lice, vrisnula sam od užasa.

Jakove, kako si mi mogao učiniti ovako nešto kad znaš koliko te volim? Kako ću ovakva pred ljude? – zaridala sam zarivši lice u dlanove kako više ne bih morala gledati taj užas.

Ni sama ne znam koliko dugo sam tako plakala. Prenulo me tek otvaranje ulaznih vrata. Shvatila sam da se Jakov vratio. Zanemarivši bol koja me razdirala panično sam se zaključala u kupaonicu. Samo nekoliko trenutaka kasnije začula sam Jakovove korake ispred vrata.

- Ružice, oprosti, znam da sam pretjerao, ali ti si me navela na to. Izađi, neću ti ništa obećavam. Evo, donio sam ti čak i lijekove protiv bolova – oblivena suzama, tresući se čitavim tijelom, s gađenjem sam slušala njegovu bijednu ispriku. Koliko god da sam voljela Jakova znala sam da od ovoga dana između nas više ništa neće biti isto. U trenu je ubio svu ljubav koju sam ikad gajila prema njemu. Što se mene ticalo, naš brak više nije imao nikakvog smisla.

Narednih dana, Jakov je u mojim očima postao stranac. Naprosto nisam mogla podnijeti njegovu blizinu kao ni lažnu sklatkorječivost kojom mi se uzaludno pokušavao iskupiti za batine. Danima poslije svega nisam izlazila iz stana jer nisam željela da itko vidi moje modrice. Jedino o čemu sam još mogla razmišljati bilo je kako da što prije pokrenem brakorazvodnu parnicu. Što će mi sva dobra ovoga svijeta ako pritom ne smijem normalno živjeti i disati? – očajno sam se pitala potpuno sigurna u svoju odluku.

Na žalost, sudbina me i ovoga puta preduhitrila. Onoga dana kad sam odlučno kročila u prijemni ured mlade odvjetnice kako bih zatražila razvod u torbi mi je zazvonio mobitel.

- Dobar dan. Zovem iz policijske postaje kako bih vas obavijestio da je vaš suprug maločas doživio prometnu nesreću. Trenutno se nalazi u bolnici. Bilo bi dobro da odmah dođete – naglasio je muškarac s druge strane slušalice.

- Molim? Kako je Jakov? Hoće li biti dobro? – iz mene su stala navirati pitanja.

- Kao što rekoh, bilo bi najbolje da odmah dođete – odgovorio je i nakon što mi je dao podatke prekinuo vezu.

Kad sam nešto kasnije bez daha dojurila u bolnicu na samom ulazu me dočekao policajac. Njegovo lice prepuno sućuti govorilo je više od tisuću riječi. Znala sam da sam zakasnila i da Jakov nije preživio. Krik koji mi se u tom trenutku oteo iz grla bio je ujedno i posljednje čega se sjećam.

Dani koji su uslijedili bili su mi najteži u životu. Da nije bilo Nataše ali i lijekova za smirenje koje sam neštedimice trpala u sebe ne znam kako bih preživjela. Ipak, trebalo je učiniti toliko toga.

Za početak sam odlučila iznajmiti Jakovovu zubarsku ordinaciju. Mjesečni iznos koji ću dobivati trebao bi nam biti i više nego dovoljan za normalan život, razmišljala sam. U početku sam većinu novca štedjela jer Nataši i meni ionako nije trebalo puno. A onda se u meni nešto prelomilo…

Ni sama nisam opazila kad se moj odnos prema novcu ali i životu općenito počeo mijenjati. Ne budi luda. Još uvijek si mlada. Njeguj se, dotjeruj, uživaj u životu. Napokon si to možeš priuštiti – neki glas u meni sve češće mi nije dao mira. Tako se dogodilo da nisam bila ni svjesna kad sam ga počela slušati….

Najprije sam otišla u kupovinu i u potpunosti obnovila garderobu. Dok sam isprobavala sve te predivne haljine bila sam uzbuđena poput šiparice. Napokon sam bez straha mogla odjenuti što god poželim.

Redovite posjete frizeru i kozmetičarki uskoro su mi postale sastavnim dijelom života. Bez imalo grižnje savjesti napokon sam punim plućima uživala u životu. S vremenom sam se toliko zanijela da više nisam mogla ni pojmiti kako sam tolike godine mogla živjeti bez svih tih sitnica koje ženama život znače.

U želji da svoj izgled dovedem do savršenstva priznajem da sam koji put čak znala otići u krajnost. Tako sam se na pragu četrdesete bez imalo dvoumljenja odlučila na korekciju grudi a ubrzo potom i liposukciju. Razumije se kako Nataši nisam ništa govorila o tome. Opijena novostečenim samopouzdanjem unatoč godinama koje su me neumitno pratile bez obzira na sve, potpuno neumjesno i dalje sam nastavila njegovati mladenački stil odijevanja….

I danas, dok na rođendanskoj proslavi svog unuka, zaključana u kupaonici prstima nježno prelazim po borama kojih sam se još donedavno sramila, po prvi put u životu ne osjećam ni najmanju nelagodu zbog njihove prisutnosti.

- Mama, jesi li dobro? Svi te čekamo. Dado je posebno nestrpljiv. Naglasio je kako si ti njegova najdraža baka i da ne želi načeti tortu bez tebe – iz razmišljanja me prenuo glas moje kćeri Nataše pred vratima kupaonice.

- Ne brini dušo, dobro sam. Reci Dadi da baka dolazi odmah! – povikala sam odvrćući slavinu. Nakon što sam nekoliko puta žustro vodom zapljusnula lice osjetila sam golemo olakšanje. Stara budalo, što ti je ovo uopće trebalo kad niti jedna šminka na ovome svijetu ne može vratiti mladost – promrmljala sam si u bradu.

Sigurnija no ikad u svoju odluku kako se od danas više neću sramiti godina već naprotiv, biti ponosna na njih, otključala sam vrata kupaonice i hrabro zakoračila u jedno novo, zrelije ali zato podjednako lijepo i vrijedno životno razdoblje.