U narodu se često govori kako vrijeme liječi sve rane i donosi zaborav. No ja se ne mogu pohvaliti s tim. Godinama sam potpuno nedužna nosila epitet „crne ovce“ u obitelji. Istovremeno, jedino ja znam što sam sve proživjela u njoj i ne bih to poželjela više nikome.

Jer nisu sve obitelji sretne kako se često znaju predstavljati u svom lažnom izvanjskom sjaju. Već od ranog djetinjstva, ja sam pravi primjer tome. Jedno od životnih pravila glasi da ne možemo birati svoju obitelj. Ona nam je Bogom dana, glavno uporište, najveći oslonac u životu. Ili, bi tako barem trebalo biti, tronuto sam pomislila utonuvši još dublje u sjedište automobila koji se upravo pokazao kao moj spas i koji me sa svakim novim kilometrom odvozio sve dalje od bolnih sjećanja, roditeljske kuće i višegodišnjeg pakla u njoj…

– Hej pospanka, namjeravaš li uopće ustati danas? Nisi valjda već zaboravila da je danas tvoj veliki dan? Tvoj brat je već odavno dolje u kuhinji i pomaže mami s doručkom – kroz polusan sam mogla osjetiti tatinu ruku na svom ramenu. Istog trena sam se razbudila.

– Oprosti tata. Sinoć sam malo dulje gledala televiziju. Odmah ću ustati – odgovorila sam protrljavši oči.

– Ne smeta zlato. Samo sam ti došao zaželjeti sretan rođendan. Dakle, sretan Vam sedmi rođendan princezo – svečano je započeo nadvivši se nad mene uz smiješnu grimasu kojom me redovito nasmijavao i zvučno me poljubio u oba obraza. – Izvoli, ovo je za tebe. Pomislio sam kako bi ti se mogla svidjeti..

– Oh, barbika! Hvala ti tatice! – vrisnula sam od oduševljenja ugledavši najnoviju verziju omiljene lutke u njegovim žuljevitim, hrapavim rukama. Ugledavši moje oduševljenje tatino se lice razvuklo u osmijeh.

– Nema na čemu, dušo. A sada će biti najbolje da ustaneš. Usput, ne zaboravi za sobom pospremiti krevet. Znaš mamu. Odmah će početi zanovijetati ukoliko iza sebe ostaviš nered. Pospremio bih ja umjesto tebe ali moram odmah u staju napojiti konje – naglasio je i odmahnuvši mi još jednom s vrata, žurno izišao iz sobe.

– Dobro jutro Ana. Znaš, djevojčice u tvojoj dobi više ne bi trebale dokasna spavati već ranije ustati i pomoći u kući. Ugledaj se na svog brata Luku. Premda je dječak, činjenica je da imam više koristi od njega nego od tebe – ukorila me mama čim sam nešto kasnije s lutkom u naručju bezbrižno ušetala u kuhinju. – Ah, da, usput, sretan ti rođendan – dodala je kao da se toga tek sada prisjetila na što se Luka premećući doručak po tanjuru zlobno nacerio.

– Zašto se čudiš mama? Čini se da tatina princeza od kuće i staje više voli barbike. Sigurno će jednog dana biti velika dama i živjeti u velegradu – narugao mi se u svom stilu moj desetogodišnji brat i pritom mi kriomice isplazio jezik.

– Dobila sam ju od tate na dar – posramljeno sam pojasnila čvrsto stežući svoju barbiku sada već na rubu suzu a mama je negodujuće zavrtjela glavom.

– No, nećeš mi sad valjda još početi i cmizdriti. Bolje sjedi za stol i pojedi doručak dok se nije ohladio – naredila je glasom koji nije trpio nikakvog pogovora. Premda sam još uvijek bila silno uzbuđena zbog nove lutke i nije mi se baš jelo nisam imala druge već poslušati je. Mama je nastavila poslovati oko štednjaka a ja sam pomno odložila lutku na stolicu pored sebe i ništa ne sluteći počela jesti svoj omlet. Jedva da sam uspjela pojesti zalogaj dva kad je Luka poskočio sa stolice, zgrabio moju lutku i u hipu joj istrgnuo ruku. Bilo je to više nego što sam mogla podnijeti u tom trenutku i briznula sam u neobuzdan plač.

– Dobro, što je sad? – mama se iznervirano okrenula od štednjaka i podozrivo zagledala u mene.

– Luka je pokidao moju lutku – lica umrljanog suzama optužujuće sam uprla prstom u svog brata.

– Glupost! – posprdno se nasmijao i mirno nastavio jesti na što sam ja udarila u još glasniji plač.

– Dobro, što se to događa ovdje? – bila sam presretna začuvši glas svog oca koji je upravo ulazio u kuhinju.

– Baš ništa. Ana radi dramu kao i uvijek zbog najobičnije gluposti. Tvrdi da joj je Luka uništio lutku a to nije istina. Bila sam prisutna. Valjda bih vidjela da je to učinio – kao i uvijek mama je požurila objasniti mu. – S tom malom uvijek samo neke nevolje – smrknuto je dodala vrativši se poslu.

– Zacijelo ju je ranije sama pokidala pa sad meni želi prišiti takvu nebulozu. Kao da nemam važnijeg posla od kidanja ruku glupim barbikama – ubrzo joj se u tome pridružio i Luka sav crven u licu.

– Dobro, dobro, kako god. Pokušat ću popraviti lutku a ti Ana, molim te, prestani plakati. Ne želiš valjda čitavo susjedstvo podići na noge – pokušavao se našaliti usput me poškakljavši ispod brade. Nije mi promaklo kako su Lukine oči pritom ljubomorno zasjale. Znala sam da je zbog tatine pažnje kao i uvijek bio bijesan na mene no nije me bilo briga. Voljela sam tatu. Bio je moje sunce, moj osmijeh, moj zaštitnik kad god bi me mama ili Luka uhvatili na red, što se, morala sam priznati, iz meni nepoznatog razloga često događalo. Mama voli Luku ali zato tata voli mene, kad god bi se to dogodilo, pobjegla bih u sobu, obgrlila se rukama i gušeći se u suzama potiho nastojala uvjeriti samu sebe.

Dok sam za stolom promatrala Lukino zlobno, namršteno lice potajno sam likovala u sebi. Što se mene ticalo, dobio je što je zaslužio. Bilo je to sasvim dovoljno da prestanem plakati.

Nekoliko mjeseci kasnije došao je i taj veliki dan i napokon sam krenula u školu. Odmah sam je zavoljela, baš kao i svoju mladu, učiteljicu Dobrilu. Bila je tako nježna, dobra i mila i podsjećala me na dobru vilu iz bajke o kojoj mi je tata čitao jednom prilikom dok je vani lijevala kiša kao iz kabla i time ga omela u drugim poslovima na imanju. Svaku njezinu riječ na satu upijala sam poput spužve. Učiteljica bi često pohvalila moj trud i upornost na što sam bila silno ponosna. Još kada bi me uz to nježno pomilovala po kosi osjećala sam kao da bih mogla poletjeti od sreće. Bila je tako blaga i dobra ne samo prema meni već prema svoj djeci u razredu i u svom malom srcu osjećala sam golemu zahvalnost zbog toga. Svim silama željela sam joj ugoditi i barem joj na neki način vratiti ljubav. Postojao je samo jedan način da to učinim. Ne želeći je razočarati, prihvatila sam se knjige baš kao utopljenik slamke. Razumije se kako se sve to itekako odrazilo na moj uspjeh.

Zahvaljujući trudu, dobroti i pažnji koju mi je iskazivala moja učiteljica ubrzo sam postala najbolja učenica u razredu. Godile su mi njezine pohvale ali još više njezina pažnja kojom me zbog toga svakodnevno obasipala.

U to vrijeme često sam potajice sanjarila o velikoj sretnoj obitelji u kojoj je tata bio moj tata, a mama, moja učiteljica Dobrila. Kako bih umanjila grižnju savjesti pravu bih mamu u svojoj glavi pritom smjestila u neko drugo vrijeme, na neko drugo mjesto, gdje više nikada ne bi bila ovako ljutita i namrštena već uvijek vedra i nasmijana. U mojoj bi se mašti poput svake dobre vile silno radovala našoj sreći. Svog brata Luku bih namjerno izostavila iz svega, ne zato što nisam voljela svog brata, već zato jer sam već tada osjećala kako on iz nekog razloga ne voli mene.

Vrijeme je prolazilo i uskoro sam završila prvi razred. Kad sam se posljednjeg dana škole kao najbolja učenica u razredu kući vratila s pohvalnicom tata je bio silno ponosan na mene.

– To je moja pametna kći. Same petice, čak i iz matematike. Svaka čast princezo! – oduševljeno je povikao izdignuvši me u zrak i nekoliko puta radosno zavrtio oko sebe na što je mama prezrivo frknula nosom.

– Zaboga, Fabijane pusti malu. Koliko si nespretan još bi ti mogla ispasti iz ruku. I prestani je toliko hvaliti. Još bi se mogla umisliti. Ovo je tek početak. Baš me zanima hoće li mlada dama i nadalje ostati tako uspješna – prigovorila mu je mama koju moja pohvalnica očito nije uspjela impresionirati. Baš u tom trenutku začulo se otvaranje ulaznih vrata i u kuću je namršten, te crven u licu nahrupio Luka. Odmah je bilo jasno da njegove ocjene nisu nimalo blistave ali mamu kao da uopće nije bilo briga za to.

– Bok dušo, stigao si – obratila mu se čim je ušao. – Nadam se da si gladan. Upravo sam ispekla palačinke – pogledala ga je s obožavanjem ne skrivajući osmijeh. Srce mi se stegnulo i nisam odoljela a da ne pomislim kako mene nikada nije tako pogledala a kamoli mi se nasmiješila.

Otprilike godinu kasnije, po povratku iz škole doma su me dočekale strašne vijesti. Ništa ne sluteći, dobro raspoložena, kao i uvijek unišla sam u hodnik i ondje odložila školsku torbu. Već narednog trena mama se u novoj odjeći užurbano stvorila pokraj mene.

– Ana, brzo se presvuci. Jelo ti je u pećnici. Čim jedeš odmah u staju napojiti blago – naredila mi je sva izvan sebe. – Luka i ja moramo tati u bolnicu. Jutros mu je pozlilo – pojasnila je kad sam se upitno zagledala u nju.

– Sine! Nadam se da si spreman. Trebali bismo krenuti – počela je dozivati Luku na što se moj brat odmah sjurio stubama. Unatoč svemu, bio je dobro raspoložen i očito spreman za novu dozu otrovnih komentara.

– Što je gusko? Sada kad je tatica u bolnici više te nema tko braniti, ha? – podrugljivo je upitao trknuvši me laktom u rebra što me prilično zaboljelo. Ipak, bila sam previše potištena i zabrinuta da bih se sada prepirala s njim.

– Mama, što se dogodilo tati? – uspjela sam upitati kroz stisnuto grlo dok mi je neka hladna ruka sve jače stezala srce. Strah da se tati dogodilo nešto užasno i da bi zbog toga mogao umrijeti doslovce me paralizirao. Premda bih je najradije plačući zamolila da i ja pođem s njima prisjetila sam se da netko mora ostati kod kuće i pobrinuti se za blago. Osim toga, slutila sam kako mi to mama ionako ne bi dopustila.

– Imao je srčani udar, eto što. A sad prestani zapitkivati i učini kako sam ti naredila – preokrenula je očima. Luka se zlobno nacerio a ona je nakon što mi je udijelila još nekoliko uputa, baš kao da je to najvažnija stvar na svijetu iz torbice izvadila crveni ruž i njime nekoliko puta prešla preko usana.

– Tako, sad mogu u bolnicu. Napokon ću se malo odmoriti od ove selendre – procijedila je više za sebe bacivši posljednji pogled u zrcalo nakon čega su napokon otišli.

Nekoliko sati kasnije, iščekujući njihov povratak, nervozno sam pogledavala kroz prozor ali od mame i Luke još uvijek nije bilo ni traga ni glasa. Bila sam silno zabrinuta i tužna jer sam čim prije željela čuti bilo kakve vijesti o ocu. Bit će dobro. Mora biti. Bože, molim te – molila sam se u sebi no strašni glas sudbine u mojoj glavi postajao sve glasniji. Tvoj tata nije dobro. Nikada se neće vratiti iz bolnice, rugao mi se dok se vani sve više mračilo. Kad više nisam mogla podnijeti taj pritisak legla sam u krevet, navukla pokrivač preko glave i glasno zajecavši, dlanovima čvrsto zapušila uši.

Mora da sam tako ipak uspjela zaspati jer me u stvarnost puno kasnije vratio tek mamin glas.

– Ana, ustani. Moramo razgovarati – žestoko me prodrmala na što sam istog trena poskočila kao oparena.

– Gdje je tata? Kad će se vratiti – prestravljeno sam upitala uočivši njeno blijedo, uplakano lice.

– Tvoj tata nas je večeras zauvijek napustio. Na žalost, liječnici nisu mogli puno učiniti. Tako mi i treba kad nisam bila pametnija. Što mi je trebalo udati se za seljaka i doći živjeti na selo kad mrzim ovo imanje i sve na njemu?! Proklet bio dan kad sam se odlučila udati za Fabijana – tiho je opsovala dok sam se očajnički trudila probaviti informaciju o ocu koju je upravo izrekla.

– Tata je štoo?– upitala sam u potpunom šoku. Dok mi se čitavo tijelo treslo kao u nekakvom transu bila sam potpuno nesposobna čak i zaplakati.

– Dobro, zar tebi čovjek stvarno svaku stvar mora ponoviti deset puta. Mrtav je, no. Jesi li sada napokon shvatila. Moj Bože, i što ću ja sad? – zakukala je nervozno lomeći ruke nakon čega je glasno zaridala. Bilo je to prvi put u životu da sam je vidjela tako očajnu. Dok je tata bio živ često je bila mrzovoljna i loše raspoložena, neprekidno je prigovarala svemu i svačemu posebice meni, no još nikada je nisam vidjela da tako plače. Istog trenutka srce mi se stegnulo od tuge. Unatoč tome, iz nekog razloga ja još uvijek nisam mogla plakati. Dok su joj ramena podrhtavala od jecaja, prišla sam mami i pokušala je zagrliti. U početku se nije opirala. Baš kao da je ona bila kći a ja njezina mama naslonila je glavu na moje rame i tužno jecala. Tih nekoliko sekundi unatoč bolu koji me razdirao učinila mi se toliko bliskom da sam poželjela da ovaj trenutak nikada ne prestane. Upijala sam njen predivni miris, miris mame i na trenutak zaboravila na nesreću koja nas je snašla. Uskoro su njeni jecaji postali tiši…Čim se malo smirila grubo me odvojila od sebe.

– Sad bi bilo dosta! Moram biti jaka. Čeka me puno posla. Treba organizirati ukop – naglasila je brišući suze. Bilo je više no očito da je uopće ne zanima što je sa mnom i kako se osjećam. Dok je mama i ne osvrnuvši se izlazila iz sobe, svim silama sam se trudila prizvati suze koje su me gušile u grlu i doslovce oduzimale dah a strah od budućnosti u kojoj više neće biti mog dobrog oca da me zaštiti kad god je to potrebno bio je jači no ikad.

Mjesecima nakon tatine smrti bila sam silno potištena. Ako je to uopće i bilo moguće, postala sam tiša no ikad. Na koncu, više nisam imala s kim ni razgovarati. Mama je uglavnom bila zaokupljena rješavanjem problema na imanju no nije mi promaklo kako je pritom sve češće voljela zaviriti u čašicu. Ohrabrena alkoholom postala je sušta suprotnost onoj mami od ranije. Više nije bila onako mrzovoljna. Čak štoviše, gotovo uvijek je bila dobro raspoložena i često se glasno smijala. Posebice ako bi se u blizini našlo pokoje muško čeljade iz susjedstva. Suknje koje je odijevala ranije prozvala je seljačkim i odbacila ih na dno ormara te se počela odijevati puno slobodnije. Razumije se kako je u svemu tome imala svesrdnu Lukinu podršku. Ne moram niti spominjati kako je moj brat u to vrijeme postao gori no ikad. Premda nisam shvaćala zašto je tome tako, koristio je svaku priliku da me uvrijedi a nerijetko i udari. Jednom prilikom pokušala sam mami ukazati na to što se događa no ona je samo odmahnula rukom. Bila je zaokupljena sobom i očito nije imala ni vremena ni volje za naše gluposti, kako ih je nazivala. Jednako tako, posramljena glasinama koje su se sve češće po selu mogle čuti o njoj pokušala sam mami ukazati na to da su haljine koje sada nosi možda ipak malčice prekratke za ovu sredinu.

– Baš me briga! Još će mi i derište poput tebe određivati što ću odijevati i kako ću se ponašati! Dovoljno sam udovoljavala vašem ocu i izigravala seljakušu, umjesto da sam ostala u Zagrebu i nastavila se baviti manekenstvom. Danas bih barem bila poznata. Napokon mogu odjenuti što god poželim i nitko mi nema pravo prigovarati. Da se više nikad nisi usudila tako razgovarati sa mnom! Jesi li me razumjela!? – proderala se a oči su joj plamtjele od bijesa.

– Oprosti, nisam mislila ništa loše – pokunjeno sam odgovorila dok se Luka zlobno cerekao.

– Baš si glupa! Mama je najljepša žena u selu. Ne vidim zašto bi to trebala skrivati – ulizivao joj se trknuvši me pritom laktom u rebra tako snažno da su mi na oči i nehotice udarile suze. Kada je to opazio podrugljivo se nasmijao.

– Pravo si razmaženo derište ali ne brini, već ću ja stati tome na kraj – zaprijetio je i svom snagom me povukao za kosu. Bilo je to dovoljno da se rasplačem poput ljute godine. Unatoč tome, mama se samo nasmijala i tek blago ukorila Luku.

Ako mi je ranije i bilo teško, dani koji su uslijedili postali su mi prava noćna mora. Mama je neprekidno bila crvena u licu i dobro raspoložena a u kući su se neprekidno izmjenjivali što poznati, što nepoznati stričeki. Luka joj to nikada nije prigovorio. Dapače. Neprekidno joj je laskao a mama je očito uživala u tome. Razumije se kako je moj brat to obilno koristio i iza leđa joj radio što god bi poželio. Moram priznati da se želeći dokazati svoju nadmoć pritom najviše okomio na mene.

Što god bih učinila njemu nikada ništa ne bi bilo po volji. Premda sam se silno trudila ugoditi njemu i mami stalno mi je prigovarao, podbadao me a sve češće i fizički nasrtao na mene. Ipak, znao je gdje udariti a da se to ne primijeti i najčešće me tukao šakama u glavu. Počela sam patiti od jakih migrena a nelagoda i strah koji sam ranije osjećala od vlastitog brata sada su se udvostručili. Čim bi se Luka našao u mojoj blizini osjetila bih poznato lupanje srca koje bi, ako mu ne bih odmah uspjela izmaći, ubrzo preraslo u pravu paniku. Paniku koja mi je stezala grlo i onemogućavala disanje. Nekoliko puta sam zbog toga čak izgubila svijest. Kad sam jednom priliko uspjela prikupiti hrabrost i potužiti se mami, grubo me otpilila.

– Daj Ana, prestani se prenemagati. Ne stoji ti. Luka je dobar dečko a ti si ta s kojom očito nešto nije u redu. Nikada ništa ne napraviš kako treba. Jao si ga onom tko tebe oženi! – odbrusila mi je zaplićući jezikom očito već pijana premda je bilo tek jedanaest sati u jutro. Kao po nekom prešutnom dogovoru istog trena su se otvorila vrata i u kuhinju je nahrupio Luka.

– Što je gospođice Cvilidreta? Više nema tatice pa si me sad odlučila tužakati mami, ha? Nisam ti ja kriv što si nesposobna. Samo dobivaš ono što zaslužuješ – podmuklo se cereći, unio mi se u lice. Dok je podozrivo zurio u mene, podsjetio me na orla koji upravo vreba svoj plijen. Čitavo tijelo mi je podrhtavalo od straha. Luka nije bio glup. Osjećao je koliko ga se bojim i očito silno uživao u tome. Znao je da ima maminu potporu jer je oduvijek držala njegovu stranu. Čak i onda kada je namjerno pred mojim očima naudio malom susjedovom psiću i nakon toga se pravio lud, onda kada me ni krivu ni dužnu zaključao u sobi i pustio da cijelog dana ostanem ondje bez hrane, vode i zahoda, pa čak i onda kada su selom stale kružiti glasine kako je Luka s još nekoliko prijatelja opljačkao mjesnu trgovinu i kada nam je zbog toga na vratima zakucala policija. Luka je bio njen ponos, njen veliki sin, vjerovala mu je, branila ga i za razliku od mene, nije mu smjela nedostajati ni vlas s glave.

Vrijeme je odmicalo i s vremenom sam se iz mršave, neugledne curice počela pretvarati u ljupku mladu ženu. Žene u selu, ali još više mamini brojni „ prijatelji „ bili su prepuni hvalospjeva o mojoj ljepoti no, nisam marila za to. Više od ičega veselila me spoznaja da sam unatoč problemima u obitelji uspješno završila srednju školu a sve moje misli bile su usmjerene na sveučilište u obližnjem gradiću. Silno sam priželjkivala otići na studij i postati netko a zatim zauvijek otići iz pakla u kojem živim. Ipak, znala sam kako ću za to trebati Lukino dopuštenje. S nepunih dvadeset i jednu godinu sada je on bio glava obitelji i isključivo on se pitao za sve. Pomislila sam kako će biti najbolje ako najprije razgovaram s mamom. Danima sam prikupljala hrabrost a onda jedno jutro ustala ranije od svih i skuhala kavu. Pozvala sam je a kad je napokon mamurna od prethodne noći uteturala u kuhinju po prvi put u dugo vremena stegnulo mi se srce. S viškom kilograma, golemim podočnjacima i neurednom kosom koja je vapila za vodom i šamponom mama je bila tek blijeda sjenka one lijepe, njegovane žene od nekoć. Kada je uhvatila moj pogled grubo se obrecnula na mene.

– Što blejiš? Samo se nisam naspavala, dobro? Uostalom, zašto si me uopće probudila ovako rano? – nervozno je upitala prošavši rukom kroz kosu.

– Mama, moramo razgovarati – hrabro sam započela. – Riječ je o tome da bih voljela studirati. Imam dobre ocjene tako da…

– Štoo? Mlada dama bi željela pobjeći u grad? Ma vidi ti nju! A tko će raditi na imanju? – ljutito je upitala. Premda mi nije bilo jasno što se uopće imalo raditi na imanju od kojeg osim dvije svinje i dva konja više nije preostalo gotovo ništa, posramljeno sam spustila pogled.

– Kada bih završila fakultet lako bih se zaposlila pa bih vam tako mogla pomoći – promucala sam a u očima su me zapekle suze.

– Malo sutra, mlada damo. Kako stvari stoje, barem one financijske prirode, ti nikamo ne ideš – histerično se nasmijala. – A sad dosta o tome. Radije mi skuhaj još jednu kavu – zapovjedila je a ja nisam imala druge već poslušati je.

Bit će da je o našem razgovoru pričala Luki jer me narednih dana moj brat gledao kao da sam pala s Marsa. Vrijeđao me, podbadao i pritom naređivao da obavljam najprljavije moguće poslove. Tih dana, onako prašnjava i prljava dok bih čistila staje u kojima već odavno nije bilo stoke sama sam sebi nalikovala Pepeljuzi. Nije mi bilo teško raditi, no sav posao koji sam morala raditi uopće nije bio neophodan. Znala sam kako mi Luka sve to čini namjerno. Želio me poniziti, pokazati mi kako je on gazda, slomiti me. Ovoga puta u meni se nešto prelomilo. Odlučila sam kako mu to više neću dopuštati. Ako me ne puštaju na studij možda bih se mogla zaposliti… – u glavi sam kovala planove odlučnija no ikad da ih čim prije, na bilo koji način sprovedem u djelo. Želja da jednom zauvijek pobjegnem od maminog nemara i Lukinog ugnjetavanja postala je jača no ikad.

Jednog popodneva mama je slučajno dobila posjet. U pitanju je bila jedna ugledna gospođa iz obližnjeg grada koja je iz nekog razloga željela kupiti naše konje. Baš poput svog oca oduvijek sam voljela te plemenite životinje i da se mene pitalo nikada ih ne bismo prodali.

Dok su mama, Luka i nepoznata gospođa sjedili za stolom i žustro razgovarali, skrivena iza dovratka, opazila sam kako je Luka baš kao i uvijek vodio glavnu riječ.

– Što je tebi? Po tu cijenu ti ne bih prodao ni svog psa! – bezobrazno se unosio u lice gospođi nimalo ne mareći za kulturno ophođenje a mama se kao i obično samo pijano smješkala.

– U redu. Recimo da svoti koju sam spremna platiti pridodam još malo više… – gospođa se ipak nije predavala.

Istog trenutka Luki su pohlepno zasjale oči.

– To je već malo bolje. Dakle, prodano! Čestitam, konji su vaši – naglasio je s osmijehom od uha do uha. – Anaaa! – šćućurena iza vrata smrznula sam se kad je povikao. – Donesi neko piće da proslavimo! – naredio je a ja sam požurila u smočnicu.

Kad sam nešto kasnije s pladnjem u rukama ušla u kuhinju i pristojno pozdravila nepoznatu gospođu opazila sam kako su joj oči ostale na meni.

– Oprostite, mlada dama je vaša kći? – obratila se mami.

– Aha, no koga briga za nju. Izvolite, popijte, da proslavimo izvrsnu suradnju – nutkala je gospođu rakijom istovremeno sebi nalijevajući već drugu čašu po redu.

– Hvala, ali ne pijem. Koliko joj je godina ako smijem upitati? – gospođa je i dalje pomno me motreći nastavila zapitkivati mamu.

– Nedavno je napunila osamnaest – odgovorila je zaplićući jezikom. – Od kada je završila školu ne prestaje baljezgati o fakultetu. Kao da uopće imam novca za takve gluposti – dodala je na što se gospođa zapanjeno zagledala u nju.

– Ništa nije nemoguće. Vaša kći bi mogla daleko dogurati ako bi došla u grad. Moram priznati da još nikada nisam vidjela ljepšu djevojku – naglasila je na što se Luka podrugljivo nasmijao a mama, kao da je se to nimalo ne tiče samo slegnula ramenima. – Dušo, kako ti je ime? – obratila mi se dok sam pognute glave stajala pored njih.

– Ana – odgovorila sam i napokon se odvažila podići pogled.

– Drago mi je, ja sam Ružica. Ne bih željela biti naporna no jesi li ikada razmišljala o tome da se prijaviš na nekakav natječaj ljepote. Uvjerena sam da bi s takvim izgledom postigla i više nego dobre rezultate – nježno je dodala primivši me za ruku.

Nešto kasnije, dok se spremala otići iz nekog razloga srce mi se stegnulo od tuge. Koliko sam mogla primijetiti gospođa Ružica je bila izuzetno draga žena i pitala sam se kad će nam idući puta u kuću doći netko poput nje. Nitko nije bio sretniji od mene kad mi je Luka ispričavši se tobože neodložnim poslom zapovjedio da je ispratim.

– Ana, zatrebaš li ikada pomoć ili barem prijateljsko rame za plakanje slobodno mi se javi. Nije da se uplićem no čini mi se kako atmosfera u kojoj živiš baš i nije najbolji izbor za nježnu i dobru dušicu poput tebe. Jesam li u pravu? – blago me upitala kad smo izišle na trijem. U njezinom glasu je bilo toliko nježnosti i topline da više niti uz najbolju volju nisam mogla suspregnuti suze.

– No, umiri se, ne može biti tako strašno. Mlada si i život je pred tobom. Izvoli, ovdje me možeš pronaći kad god to poželiš – naglasila je gurnuvši mi u ruke posjetnicu i nakon što me još jednom pomilovala po obrazu odbrzala niz cestu.

– O čemu si pričala s ovom babuskarom? – čim sam se vratila u kuću Luka se okomio na mene a iz očiju mu je sijevao gnjev. Za to vrijeme mama je napola pijana drijemala za stolom. Moram priznati da sam se jako uplašila.

– Razgovarale smo o vremenu – bubnula sam prvo što mi je palo na pamet. Istog trenutka Luka me snažno pljusnuo.

– Prestani lagati! Jedino to i znaš, ali naučit ću ja tebe pameti – prosiktao je grubo me potegnuvši za nadlakticu. Bolno sam kriknula a iz očiju su mi potekle suze. Nisam sigurna da li mi se to samo učinilo ali odjednom se Luka nekako čudno zagledao u mene. Dok su mu oči prelazile posvuda po mome tijelu rekla bih da mu je po prvi put u dugo vremena na usnama zaigrao osmijeh.

– Dobro, oprosti, nisam trebao biti tako grub – ispričao se a ja sam protrljavši svoj bolni obraz pomislila kako sanjam. Možda moj brat ipak nije toliko loš kako sam to ranije mislila. Možda još uvijek ima nade da će se promijeniti. Još kada bi mama prestala piti doista bismo mogli biti sretna obitelj, pomislila sam ponešto ohrabrena najnovijim razvojem događaja.

– Nego, imam jedan prijedlog za tebe. Bilo bi dobro ako bi mi pomogla po posljednji put urediti konje. Znaš da smo ih prodali i novi vlasnici sutra dolaze po njih. Ha, što kažeš? – blago je upitao. Još uvijek ošamućena njegovom iznenadnom preobrazbom za koju sam prestala vjerovati da bi se ikada mogla dogoditi sretno sam kimnula glavom.

Pola sata kasnije već smo bili u staji i svesrdno sam pomagala Luki. Napokon sam se nakon dugo vremena ponovo osjećala dobro.

– Znaš, primijetio sam da si izrasla u pravu ljepoticu – započeo je s čudnim sjajem u očima dok sam po posljednji put uređivala našeg Sokola.

– Pa, hvala ti – sramežljivo sam mu se osmjehnula .

– Budeš li dobra prema meni više nikad te neću tući – promrmljao je dok mi je prilazio. Dok sam potpuno nesvjesna onoga što će uslijediti raznježeno zurila u njega moj brat mi je prišao i privukao me u naručje. Možda bih bila i sretna zbog toga da već narednog trenutka nisam začula njegovo teško disanje nakon čega su mu se ruke našle na mojoj stražnjici. Dok me grubo pritiskao uz sebe bila sam toliko šokirana da mi nije polazilo za rukom čak niti vrisnuti. Nisam se ni snašla a on me srušio na tlo. Kada sam kao kroz maglu začula kako otkopčava remen znala sam da sam se prevarila vjerujući kako se moj brat ikada može promijeniti. Luka je običan nasilnik. Koliko god da sam željela vjerovati u suprotno on nikada neće postati dobra i brižna osoba. Bože, zar će me silovati rođeni brat? – prestravljeno sam pomislila u sebi boreći se s nesvjesticom. Ne, ne smijem se onesvijestiti. Ne smijem mu dopustiti da to učini, razmišljala sam pridižući se. Nikada mi neće biti jasno kako sam uspjela prikupiti snagu, pridići se i izjuriti iz staje koliko su me noge nosile. Sjećam se samo da sam trčala, trčala ne osvrćući se. Protrčala sam tako kraj naše kuće, kuće naših susjeda, protrčala sam kroz cijelo selo i izjurila na glavnu cestu. Kad se nedugo zatim pokraj mene zaustavio automobil nisam se nimalo bojala prihvatiti poziv njegovog vlasnika da me poveze do grada. Preživjela sam napastovanje rođenog brata, preživjet ću to i od ovog nepoznatog čovjeka ukoliko se dogodi, bila sam uvjerena.

Ipak, kako se već ubrzo pokazalo, moj spasitelj je bio iznimno pristojan i ugodan čovjek. Pravi gospodin. Kada me upitao kamo idem, bez riječi sam iz džepa izvukla prašnjavu posjetnicu i pružila mu je.

– Oh, drago mi je jer u tom slučaju idemo na istu adresu. Ja sam Stjepan a Ružica je moja supruga. Ti si zacijelo Ana? Puno mi je pričala o tebi. Ne brini se, kod nas ćeš imati sve. Od sad pa nadalje sve će biti u redu – blago je pojasnio.

Premda sam onako prašnjava, lica umrljanog suzama još uvijek drhtala poput šibe na vjetru, ljubazan stav ovog gospodina umirio me i natjerao da shvatim kako na ovome svijetu još uvijek ima dobrih i plemenitih ljudi koji su spremni i žele pomoći nesretnicima poput mene. Odjednom je iz mene nestao sav strah. Baš kako je Ružica naglasila za našeg posljednjeg susreta, mlada sam, i život je tek preda mnom. Ne znam što će mi donijeti budućnost, ali ne bojim se. Jedino u što sam sigurna jest to da u njoj više neće biti mjesta za mog brata Luku. Namjerno ili ne, taj je ionako već odavno smetnuo s uma da ima sestru koja ne služi isključivo za zlostavljanje. Unatoč svemu, ne želim mu zlo. Nadam se da će jednog dana shvatiti koliko me povrijedio i makar i za stotinu godina pokajati se zbog svega što mi je učinio.