Dok sam tog hladnog prosinačkog jutra, samo par dana prije Božića u malom frankfurtskom stanu koji mi je već gotovo puno desetljeće bio drugi dom pakirala kofere, osjećala sam neizmjernu sreću. Napokon je sve završilo!

Vraćam se kući! Ostatak života proživjet ću mirno sa svojim Stipom i to u vlastitom domu, među svojim narodom, djecom i prijateljima – pjevalo je sve u meni dok sam se u kofer trudila ugurati i posljednju vrećicu s darovima za svoju tromjesečnu unuku Larisu, moju najveću radost i ponos koju sam tek trebala upoznati. Prošla je već gotovo godina dana od kad sam posljednji put vidjela svoje najmilije i sada sam jedva čekala zagrliti ih i obradovati ih viješću kako zahvaljujući Stjepanovom umirovljenju napokon zauvijek ostajemo u Hrvatskoj.

- Zaboga, Anđela ti kao da ideš na Mjesec. Nitko normalan te neće pustiti u autobus s tolikom prtljagom – opijena mislima nisam ni opazila kad je u sobu ušao moj suprug Stjepan.

- Znam, ali ne mogu si pomoći. Jako sam uzbuđena što ćemo napokon vidjeti svoju unučicu. Možeš li mi dodati onog plišanog medvjedića s komode? – zamolila sam ga.

- Ti stvarno nisi normalna. Larisa je još uvijek samo beba – namršteno je dodao moj suprug ali mi je ipak pružio medvjedića. – Usput, moram ti nešto reći. Upravo me nazvao Lovro – započeo je prethodno pročistivši grlo.

- Da? Zar se nešto dogodilo? – zabrinuto sam upitala.

- I jest, i nije. Ovisi, kako se uzme – nastavio je izbjegavajući moj pogled.

- Stjepane, prestani me plašiti! Što je s našim sinom? – upitala sam sada već na rubu histerije.

- Osim što je kupio najnoviji model Audia, baš ništa. Obećao nas je ujutro dočekati na kolodvoru – pomalo sarkastično je procijedio. Opazila sam kako mu je pritom zadrhtala brada što se događalo samo kada bi bio jako uznemiren. Unatoč tome, ja sam osjetila golemo olakšanje.

- Pa to je zapravo prelijepa vijest, zar ne? – upitala sam s osmijehom nastojeći ga udobrovoljiti.

- Iskreno, nisam baš siguran u to. Pitam se samo odakle mu novac za novi automobil kao uostalom i za sav luksuz kojim se rasipa u posljednje vrijeme – smrknuto je dodao na što sam počela osjećati prve trnce panike.

– Usput, kad smo već kod toga, nadam se da si me poslušala i da mu prošlog mjeseca ipak nisi poslala novac kako je tražio. Ionako je sa svotom koju smo mu dosad poslali bez problema mogao izgraditi i vilu. Ako nije hvala na orahu nije ni na tovaru – pametovao je moj suprug.

- Stjepane, nemoj tako. Lovro je naš sin i red je pomoći ako se može. Zapravo, istina je da sam prošlog tjedna Tijani poslala nešto novca kako bi nam do povratka opremila kuhinju ali… – nelagodno sam zastala kada me Stjepan ošinuo pogledom.

- Molim? Opet si mi radila iza leđa? – zarežao je probovši me pogledom.

- Oprosti, nisam mislila da ćeš se ljutiti zbog toga. Učinila sam to već toliko puta do sad da sam pomislila…

- Dobro Anđela, što je tebi? U posljednje vrijeme te više uopće ne prepoznajem. Naš mukotrpno zarađen novac dijeliš šakom i kapom. Bilo bi dobro kad bi ti netko barem bio zahvalan na tome. Tebi očito još uvijek nije jasno što se događa pa vidim da ću ti morati malo pojasniti. Koliko god da mi nije drago što to moram reći, čini se da je naš Lovro jedna najobičnija pijavica koja samo čeka svoju žrtvu, to jest financijsku injekciju koja bi mu pružila što lagodniji život. I znaš što? Nije on zapravo ni lud. Zašto bi se uopće trudio zapeti kada mu već tvoja malenkost tako velikodušno ustupa svoj mukotrpno zarađen novac? Kad smo već ovako iskreni ne mogu ne primijetiti kako nam ni snaha nije puno bolja, samo nešto lukavija. Tako lako obrlati čovjeka da na koncu nemaš pojma što te snašlo. Složit ćeš se da ni njoj baš skromnost nije vrlina – sarkastično je rekao unijevši mi se u lice. Istog trenutka oči su mi se i nehotice ispunile suzama.

- Stjepane, čuješ li ti sebe? Zašto tako govoriš o našoj djeci? Ta naš sin Lovro, snaha Tijana i mala Larisa su nam sve na svijetu – drhtavo sam odgovorila.

- Slažem se, ali možda je došlo vrijeme da njihovoj bahatosti napokon stanemo na kraj u protivnom, iskreno sumnjam da ćemo po povratku u domovinu pronaći toliko željeni mir – grubo je odbrusio nakon čega je demonstrativno izjurio iz sobe.

Dok su se za njim zatvarala vrata suze su mi se u potocima stale slijevati niz obraze. Staro gunđalo! Škrtica! Taj baš sve u životu gleda kroz novac. Mora li mi baš uvijek prigovarati zbog Lovre i novca koji mu šaljem? Ne može li šutjeti barem danas i pustiti me da se radujem povratku? Pa što ako je naš sin kupio novi automobil? Svatko normalan za svoju obitelj želi samo najbolje, ljutito sam razmišljala kupajući se u suzama a misli su mi se i protiv volje stale vraćati u prošlost. Točnije, na tmurno jesensko popodne kad me iz višesatnog spremanja obilne slavonske zimnice trgnula zvonjava telefona.

- Stjepane, ti si. Kako to govoriš? Zar si bolestan? – prestrašeno sam upitala prepoznavši u hrapavom, promuklom glasu s druge strane slušalice svog supruga.

- Dobro, dobro, malo sam prehlađen, pa što? Nego, bolje mi reci kako je Lovro? Nadam se da je zadovoljan novim poslom – jedva je uspio upitati prije nego li se iznova snažno zakašljao.

- Moj Bože, Stjepane, bilo bi najbolje da odeš liječniku. Možda imaš upalu pluća – zabrinuto sam konstatirala kad mu se kašljanje malo smirilo.

- Dobro, Anđela, moraš li ti baš uvijek od svega raditi dramu? Rekao sam ti da ću biti dobro. Prošlog tjedna smo radili na kiši. Navukao sam manju prehladu – pojasnio je.

- Dakle, u Frankfurtu pada kiša? – upitala sam tek toliko da nešto kažem. Poznajući Stjepana znala sam da bi ga daljnje maltretiranje o zdravlju samo ozlovoljilo. Budući da me zbog skupe inozemne tarife baš i nije prečesto zvao ovaj njegov iznenadni poziv me silno obradovao i bojala sam se bi zbog mog zanovijetanja mogao prekinuti vezu.

- Lovro je dobro, radi i hvala Bogu sve je u najboljem redu. Nego, imaš li pojma kad se vraćaš doma? Pretpostavljam da bi to moglo biti već za Božić – nastavila sam brbljati.

- Zapravo, mislim da ovog Božića neću dolaziti kući ali zato bi ti ukoliko želiš mogla doći u Frankfurt. Riječ je o tome da sam ti uspio pronaći posao. Radila bi kao pomoćna kuharica u kantini studentske menze. Puno radno vrijeme a plaća više nego solidna – naglasio je.

- Molim? – upitala sam u nevjerici. – Voljela bih to, ali što će biti s našim sinom? Tko će mu kuhati i brinuti se o njemu?

- A što bi trebalo biti s Lovrom? Naš sin nije beba već odrastao čovjek. Anđela, ako imaš imalo pameti prihvatit ćeš ovaj posao. Velim ti, ovo je prilika koja se ne propušta. Osim toga, uz dvije plaće lakše bismo uštedjeli nešto novca. Dakle, ukoliko odlučiš prihvatiti ovu ponudu trebala bi već sutra krenuti na put jer već od ponedjeljka započinješ s poslom – naglasio je dok sam uzbuđeno stezala slušalicu.

- Voljela bih to – drhtavo sam prošaptala. Napokon mi je doprlo do mozga da mi je ovo možda posljednja prilika kojom ću zapravo jednim udarcem ubiti dvije muhe. Ne samo da ću imati posao, raditi i privređivati kao svaki normalan čovjek već ću nakon punih sedam godina razdvojenosti napokon biti uz svog muža, pomislila sam osjetivši snažnu navalu čežnje.

I tako se dogodilo da sam već sljedećeg popodneva sjedila u autobusu i vozila se u pravcu Frankfurta. Dogovorili smo se da me Stjepan rano sljedećeg jutra dočeka na kolodvoru. Bila sam toliko uzbuđena da tijekom višesatne vožnje niti uz najbolju volju nisam uspijevala sklopiti ni oka.

- Stjepane, jesi li to stvarno ti? – osupnuto sam upitala mršavog ispijenog čovjeka na kolodvorskom peronu dok mi je hrlio u susret.

- A tko bi drugi bio? Nemoj mi reći da više ne prepoznaješ vlastitog muža? – našalio se moj suprug privlačeći me u zagrljaj.

- Bože, koliko si smršavio od posljednji put – nisam mogla ne primijetiti kad smo se napokon razdvojili.

- A što se može. Tako ti je to ovdje u Njemačkoj. Red, rad i disciplina na svim poljima – nastavio se šaliti no pritom mi nije uspio promaći izraz sjete u njegovim očima.

Već mjesec dana kasnije potpuno sam se priviknula novom načinu života. Voditeljica studentske kantine u kojoj sam radila bila je podrijetlom iz Hrvatske tako da unatoč mom slabom poznavanju njemačkog jezika s te strane nije bilo problema. Premda je posao bio prilično naporan jer sam i do deset sati dnevno bila na nogama silno sam se trudila što bolje obavljati svoj posao. Bila sam silno ponosna kada sam shvatila da je gospođa Vera, kako se zvala moja šefica mojim radom i više nego zadovoljna. Premda je bila gotovo dva desetljeća starija od mene ubrzo smo postale prijateljice. Neprekidno mi je iskazivala svoju naklonost. Gotovo svakodnevno me unatoč mom protivljenju znala iznenaditi kakvom zgodnom sitnicom iz dućana. Uz sve to, redovito mi je dopuštala da Stjepanu iz kantine doma ponesem ručak ili večeru. Tako po povratku doma nisam morala kuhati što je itekako utjecalo na naš kućni budžet jer smo tako štedjeli novac na namirnicama. Stjepan je nastavio raditi na gradilištu i na moju veliku sreću, iz dana u dan naša u početku skromna ušteđevina počela je rasti.

Uz naporan rad vrijeme je brzo odmicalo. Nisam se ni snašla a zima je prošla i došli su Uskrsni blagdani. Moram priznati da me tih dana unatoč saznanju da je naš sin Lovro kojem smo redovito slali određenu svotu kako mu ništa ne bi nedostajalo bio i više nego dobro, uhvatila silna nostalgija za domom. Trudila sam se to prikriti pred Stjepanom pa čak i Verom no činilo se kako mi to baš i nije osobito polazilo za rukom.

- Što je draga moja? Čemu te suze u očima? Da pogađam? Zaželjela si se sina i doma, zar ne? – blagonaklono me upitala moja šefica tog popodneva dok sam za sudoperom ljuštila krumpir za salatu. Bože, ova žena me poznaje bolje od ikoga, pomislila sam osupnuta njenom pronicljivošću.

- U pravu ste. Silno bih voljela vidjeti Lovru i uvjeriti se na svoje oči da je moj sin dobro, ali jasno mi je da je to nemoguće – iz grudi mi se i nehotice oteo uzdah.

- A zašto bi bilo nemoguće? Ta nije Hrvatska preko svijeta. Osim toga, u posljednje vrijeme si naporno radila i red je da te nekako nagradim za tvoj trud. Što kažeš na nekoliko dana godišnjeg odmora? Tako bi ovih blagdana mogla otići posjetiti sina – upitala je na što mi je od uzbuđenja doslovce zastalo srce.

- Molim? Sigurni ste da ćete moći ovdje bez mene?– nesuvislo sam propetljala dok mi se grlo stezalo od straha da možda ipak nisam dobro razumjela Veru.

- Naravno dušo. Sve će biti u redu. Ionako većina studenata za blagdane odlazi doma. Što se mene tiče, možeš već večeras početi pakirati stvari – dodala je s osmijehom.

Premda Stjepan baš i nije bio pretjerano oduševljen mojom odlukom da već sutradan ujutro na nakratko otputujem doma, nisam se dala smesti.

- Ako mene pitaš, uzalud trošiš novac za put koji usput rečeno baš i nije jeftin. Da i ne spominjem novac koji si potrošila na darove za Lovru. Tko zna hoće li mu se uopće svidjeti sve te košulje koje si mu kupila. Zacijelo si potrošila barem polovicu plaće na njih – rogoborio je ushodavši se oko mene dok sam sva ushićena pakirala putnu torbu.

- Stjepane, moraš li mi baš uvijek prigovarati za sve? Uvijek na sve gledaš kroz novac! Zaboga, riječ je o našem sinu – ukorila sam ga. – Ma što ti mislio o tome, uvjerena sam da će Lovro biti oduševljen kad vidi košulje koje sam mu kupila. Izuzetno su kvalitetne i samo da znaš, ne žalim niti jedne potrošene marke – dodala sam na što je moj suprug napokon zašutio.

Tih nekoliko dana u našem selu i u svom domu proletjelo mi je kao u snu. Na moju veliku sreću Lovro je bio dobro. Čak se malo i udebljao od kada smo se posljednji put vidjeli tako da mi je kao i svakoj majci srce napokon bilo na mjestu. Premda je kuća djelovala pomalo zapušteno nisam mu to pretjerano zamjerila. Ipak je on samo muškarac. A tko je ikada vidio muškarca s krpom i metlom u rukama, tješila sam se mahnito poslujući po kući.

Nekoliko dana kasnije kada je kuća ponovo zablistala starim sjajem Lovro se odvažio pozvati svoju djevojku na večeru. Moram priznati da sam smišljajući jelovnik za tu prigodu bila silno uzbuđena.

- Što kažeš da li da radije skuham goveđu ili pileću juhu? Naime, o tome ovisi i glavno jelo. Dakle, pileće ili juneće pečenje uz nekakav fini prilog. A za desert? Što kažeš na jednu finu Sacher tortu? – brbljala sam više za sebe pokušavajući tako prikriti svoju nervozu.

- Mama, prestani se toliko mučiti. Tijana je srdačna i draga djevojka. Uvjeren sam da će biti zadovoljna i s nekom skromnijom večerom – pobunio se Lovro uvidjevši moju uznemirenost.

- Razumijem ja to sine moj, ali ipak prvi put dovodiš Tijanu u našu kuću na večeru. Znaš da dolazi iz bogate kuće. Što će pomisliti o svojoj budućoj svekrvi ako joj ona ne iskaže puno poštovanje i ne ugosti je najbolje što zna i umije? – nasmijala sam se i napokon donijela odluku kako za večeru neću poslužiti ni pileće, ni teleće, već špikano janjeće pečenje koje je, uostalom, oduvijek bilo moja uža specijalnost. Kada sam još kasno tog popodneva u hladnjak prepun delikatesa ugurala i netom dovršenu Sacher tortu mom ponosu nije bilo kraja. Preostalo mi je još tek toliko vremena da se istuširam i preodjenem.

Nešto kasnije, dok sam svoju buduću snahu propuštala u kuću srce mi je iznova zaigralo od ponosa. Ovoga puta uzrok tome bila je Tijanina nesvakidašnja ljepota koja je čak i mene, njenu buduću svekrvu ostavila bez daha. Bože, kako je samo lijepa. Nije ni čudo što je Lovro toliko voli, ozareno sam pomislila ljubeći je u obraz.

- Gospođo Anđela, nemate pojma koliko mi je drago upoznati vas – zacvrkutala je uzvrativši mi poljubac. – Naravno, i dom vam je lijep. Sve je tako minijaturno, kao u nekoj bajci. Baš slatko – požurila je dodati očito se pobojavši da me uvrijedila svojom opaskom te stala svlačiti kaput.

- Ups! Gdje ga mogu odložiti? – upitala je u neprilici se osvrnuvši po našem uskom hodniku.

- Ne brini dušo. Ja ću se pobrinuti za kaput – dobrohotno sam odgovorila. – Nego, zašto vas dvoje ne biste sjeli za stol u dnevnoj sobi. Sve je spremno. Odmah ću vam servirati večeru – predložila sam na što se Tijana blijedo zagledala u mene.

- Zar nešto nije u redu? – upitala sam doslovce na rubu panike.

- Ma kakvi. Sve je izvrsno, samo… Mislila sam… Oh, ništa, zaboravite – odgovorila je zarumenjevši se.

- Samo reci. Nemoj se sramiti. Ti si naš gost – poticala sam je shvativši da nešto ipak nije u redu.

- No dobro. Zapravo, zanimalo me zar nemate blagovaonicu? Ali dobro, to zapravo i nije važno, zar ne? Važno je jedino da smo svi na okupu, osim naravno gospodina Stjepana – požurila je dodati osvrnuvši se oko sebe.

Moram priznati da su me Tijanine riječi prilično zatekle. Unatoč tome, nisam željela da ona to primijeti.

- Na žalost, kuća je naprosto premala za sve što smo planirali urediti u njoj, ali neka te to ne brine. Stjepan i ja smo razgovarali i odlučili već dogodine u dvorištu izgraditi novu. Tako će biti dovoljno prostora za sve. Pa i za vas dvoje kada se vjenčate ali i malene kada jednom dođu – pod Tijaninim ispitivačkim pogledom, po prvi put u životu a da ni sama ne znam zašto zasramila sam se svog skromnog doma tako da sam izrekla prvu laž koja mi je pala na pamet.

- Oh, ma što kažete?! Pa to su predivne vijesti, čestitam – naglo joj se povratilo vedro raspoloženje.

- Mama, zar doista? Kako to da mi ranije nisi rekla ništa o tome da planirate početi s izgadnjom nove kuće? Znaš, građevinski materijal danas baš nije jeftin– sada se i Lovro zdušno uključio u razgovor.

- Ništa ti ne brini. Novac je moja i tatina briga. Tvoje će biti samo da nadgledaš gradnju i povedeš računa da ničeg ne nedostaje – nasmijala sam se premda mi nakon krupne laži koju sam izrekla baš i nije bilo do smijeha.

- Iskreno, ovo je trebalo biti iznenađenje večeri, ali eto, kada sam već započela tada ću i dovršiti. Neka vam etaža za koju se odlučite bude svadbeni poklon od mene i Stjepana – dovršila sam na što me Lovro oduševljeno privukao u zagrljaj.

- Ti si najbolja mama na svijetu. Kako će mi samo dečki iz sela zavidjeti – ozareno je dodao protrljavši ruke. U tom trenutku silno me podsjetio na malenog dječaka kakav je nekoć bio. Htjela ne htjela morala sam se nasmijati u čemu mi se uskoro pridružila i Tijana.

Tjedan dana kasnije ponovo sam bila u Frankfurtu i spremala se za doručkom iznijeti Stjepanu svoje planove o izgradnji nove kuće.

- Znaš Stjepane, nisam ti rekla ali naš Lovro već ove jeseni planira vjenčanje s Tijanom. Ona je uistinu divna djevojka. Nimalo ne sumnjam da će biti jako sretni zajedno.

- Ako je tako, neka im je sa srećom – s osmijehom je odgovorio.

- Nije to baš tako lako – započela sam teško uzdahnuvši kako bih ga malo pripremila na ono što dolazi.

- Pa rekla si da se vole, zar ne? Ne razumijem. U čemu je problem? – upitao je zavrtjevši glavom kad sam tobože potišteno zarila lice u dlanove.

- Stjepane, znam da ćeš me sada smatrati ludom ali bojim se da naša mala prizemnica nije dostojna naše snahe. Ne samo da bi joj na ljepoti mogla pozavidjeti i kakva kraljevna već je obzirom na kuću iz koje potječe Tijanica zasigurno navikla na puno udobniji život, nedostojan sudaranja po kući, ako me razumiješ – dovršila sam i za svaki slučaj još jednom teško uzdahnula.

- Zaboga Anđela, prestani lupetati gluposti. Znaš kako se kaže: Gdje čeljad nije bijesna ni kuća nije tijesna. Jasno joj je da Lovro nije milijarder – slegnuo je ramenima srknuvši pritom još jedan gutljaj kave.

- Ali, složit ćeš se da zapravo ne bi bilo na odmet izgraditi još jednu kuću. Mislim, ništa preveliko. Tek dva kata, jedan njima a drugi nama kada se jednog dana odlučimo vratiti u Hrvatsku – hrabro sam nastavila.

- Znaš, moram priznati da već dugo i sam razmišljam o toj mogućnosti – gotovo sam zanijemila od šoka kad mi je priznao. – Ako se već oboje toliko mučimo da barem znamo zašto. Pod stare dane imat ćemo vlastiti kutak i nitko nam neće moći prigovarati na smetnji. Nova, lijepo uređena kuća uopće nije loša ideja. Mislim da bi nam naša ušteđevina trebala biti dostatna za podizanje kuće pod krov. A dalje možemo nastaviti malo po malo – odgovorio je.

Tog kolovoza, samo par mjeseci kasnije Stjepan i ja zajedno smo otputovali u Hrvatsku kako bismo svoj plan napokon počeli sprovoditi u djelo. Uz sav potrebni materijal, izvrsno raspoloženje te dobre majstore, nova kuća nicala je kao iz vode. Lovro je bio presretan, posebice kada je shvatio da bi kuća izuzev unutarnjih radova već do konca studenog za kada je bilo predviđeno njegovo vjenčanje s Tijanom mogla biti dovršena.

Koncem kolovoza naš godišnji odmor približio se kraju. Uz obećanje kako se vidimo već za tri mjeseca kada smo se zbog vjenčanja ponovo morali nakratko vratiti u Hrvatsku izljubili smo svoje voljene i teška srca zaputili se natrag u Frankfurt.

Uz posao i obveze vrijeme je letjelo kao u snu. Vjenčanje je došlo i prošlo a Lovro i Tijana su se do dovršetka kuće odlučili smjestiti u staroj kući za što su, razumije se, imali naš puni blagoslov. Tih mjeseci život nam unatoč napornom radu u tuđem svijetu nije mogao biti ljepši. Gotovo svakodnevno sam nazivala Lovru koji je u međuvremenu na moju veliku sreću na poslu unaprijeđen u poslovođu samo kako bih bila sigurna da su on i snaha dobro te da radovi na kući napreduju po planu.

- Mama, bespotrebno se brineš. Majstori upravo dovršavaju strujne instalacije. Odmah potom zovem vodoinstalatere. Ništa ne brini. Jedino možda ne bi bilo na odmet da pošalješ još novca. Naime, nisam imao pojma da su električari tako skupi – nelagodno je napomenuo jednom prilikom dok smo razgovarali.

- Vidjet ću što mogu učiniti. Tata je baš neki dan primio plaću a i moja bi trebala sjesti kroz koji dan. Što misliš hoće li tri tisuće eura biti dovoljno za početak? – unatoč nepredviđenim troškovima gotovo sam zapjevala od sreće. Bila sam toliko uzbuđena što radovi na kući teku po planu da sam mogla razmišljati još jedino o tome. U mislima sam već mogla vidjeti predivnu narančasto oličenu katnicu okruženu bogatim grmovima trnovih ruža koje sam toliko voljela….

- Mama, jesi li tu? – iz sanjarenja me prekinuo tek Lovrin glas s druge strane slušalice. – Zapravo, imam još jednu radosnu vijest. Slušaš li me? – pomalo nervozno je upitao prije negoli sam mu stigla išta odgovoriti.

- Naravno sine. Slušam te. Samo reci – potakla sam ga.

- Tijana je jutros bila kod liječnika. Trudna je. Za točno osam mjeseci postat ćeš baka. Nisu li to predivne novosti? – upitao je na što mi je srce poskočilo od radosti. Bože, koliko sreće odjednom – nisam mogla a da ne pomislim dok su mi suze radosnice natapale lice.

- I više od toga. Vjeruj mi, tata će biti oduševljen kad čuje da će uskoro postati djed. Pazi na Tijanu i nemoj joj dopuštati da se previše umara – odgovorila sam glasom napuklim od ganuća i poslavši mu poljubac u slušalicu napokon prekinula vezu.

Nekoliko dana kasnije Stjepan je dok je silazio stubištem pri nespretnom padu ozlijedio nogu. Premda sam unatoč njegovom zapomaganju vjerovala kako je riječ tek o lakšoj ozljedi po dolasku hitne pomoći ustanovljeno je kako Stjepan ima prilično kompliciran lom kuka te da će mu biti potrebna operacija. Suvišno je reći koliko sam bila zabrinuta u tom trenutku.

- Ne brini Anđela. Dok sam u bolnici na tebi je samo da redovno nazivaš Lovru i paziš da radovi na uređenju kuće teku po planu – napomenuo je dok smo se opraštali.

- Ako ti tako kažeš. Ah, da, zaboravila sam ti reći. Jutros sam se čula s Lovrom i rekao je kako su električne instalacije postavljene. Sada na red dolaze vodoinstalaterski radovi. Obećala sam kako ću mu već sljedećeg tjedna poslati još novca. Koliko sam mogla shvatiti, Lovro planira odmah kupiti sve sanitarije i u potpunosti urediti obje kupaonice – naglasila sam a oči su mi se već i na samu pomisao o novoj ružičasto obloženoj kupaonici ispunile sjajem.

Kada sam te večeri nazvala Lovru i Tijanu kako bih im rekla što se dogodilo sa Stjepanom prilično me iznenadilo kada se nitko nije javio na telefon. Pokušala sam ponovo, pa još jednom, ali bez uspjeha. Povjerovala sam kako su možda moj sin i snaha otišli u posjet Tijaninim roditeljima te odlučila ujutro iskušati sreću.

Narednog jutra dok sam u kuhinji bezvoljno ispijala kavu ponovo sam otipkala naš broj u Hrvatskoj.

- Molim? – prenula sam se začuvši nepoznat ženski glas kad se napokon uspostavila veza.

- Tijana, dušo, jesi li to ti? Zovem vas već čitavu vječnost no nitko se ne javlja – započela sam.

- Oh, vi ste zacijelo gospođa Anđela? Žao mi je što ću vas razočarati ali Tijana i Lovro su na odmoru to jest, medenom mjesecu u Splitu. Ja sam Ana i brinem se za kuću dok ih nema. Kako vam mogu pomoći? – preneraženo sam slušala njen monolog.

- Znate li kad se vraćaju? – ljubazno sam upitala premda je u meni sve kuhalo od ljutnje. Završni radovi na kući su u punom jeku a njemu je odjednom puhnulo u glavu otputovati na medeni mjesec. I, tko je sad ova Ana te otkud mu novac za nju? Zar je dobio na lutriji? – sarkastično sam pomislila.

- Iskreno, nisam sigurna. Lovro je spominjao nešto da će usput možda skoknuti i do Italije. Ako želite pokušajte ga nazvati na mobitel – uslužno je nastavila.

- Hvala. U tom slučaju ću nazvati ponovo kroz nekoliko dana – naglasila sam prekinuvši vezu.

Moj Bože, što se to događa? – nisam mogla a da se ne zapitam. Dok Stjepan i ja naporno radimo i dvaput okrećemo svaku marku njima je do putovanja. U trenu sam donijela odluku kako Stjepanu neću ništa govoriti. Samo bi se bespotrebno uzrujao a to mu je u ovom trenutku najmanje potrebno, rastrešeno sam pomislila.

Tjedan dana kasnije ponovo sam nazvala Lovru. Na sreću, ovoga puta moj sin se javio.

- Bok mama, što ima? – upitao je i ne sačekavši odgovor užurbano nastavio. – Znam da sam ti trebao javiti ranije ali došlo je do manjeg zastoja u radovima. Naime, vodoinstalaterska tvrtka kojoj sam povjerio posao u kući naglo je podigla cijenu svojih usluga. Kakav bezobrazluk! Doista ću trebati još novca.

Premda bih mu najradije odbrusila kako je s novcem kojeg sam mu dosad poslala bez problema već mogao urediti i stambenu zgradu uspjela sam se suzdržati na vrijeme.

- Pokušat ću, no ništa ne obećavam. Od kada je tata u bolnici jedva izlazim na kraj s plaćom – tronuto sam odgovorila.

- Što? Tata je u bolnici? Zašto mi nisi ranije rekla? Zaboga, kako ćemo bez novca nastaviti s radovima – zakukao je i ne zapitavši me što se dogodilo njegovom ocu.

- Ne brini. Bude li potrebno uvijek mogu uzeti kredit – umorno sam odgovorila i po prvi put u životu poželjela naš razgovor ranije privesti kraju. Lovro kao je da je predosjetio što se događa.

- Dobro, da ne duljim, pozdravi starog i svakako pokušaj riješiti nešto po pitanju novca – napomenuo je i bez uobičajenog pozdrava prekinuo vezu.

Moje raspoloženje tog popodneva dodatno se pogoršalo nakon razgovora sa Stjepanovim liječnikom. Nakon što mi je detaljno pojasnio tijek ali i neplanirane troškove skorašnje operacije osjetila sam iznenadnu slabost.

- Gospođo Anđela, zdravstvena situacija vašeg supruga nije nimalo bezazlena. Ukoliko se kvalitetno ne saniraju ovakve ozljede često znaju ostaviti hromost kao posljedicu. Znam da to ne želite za svog supruga stoga će ugradnja umjetnog kuka biti neophodna – poslovno je započeo. – Razumije se kako će nakon operacije gospodin suprug morati još i na fizikalnu terapiju što će iznositi…. – nastavio je a meni se od spomenutih troškova počelo sve jače vrtjeti u glavi. Koliko god da mi je dovršenje obiteljske kuće bilo prioritet znala sam da moram pomoći Stjepanu te da je njegovo zdravlje trenutačno najvažnije.

Tih nekoliko narednih mjeseci bili su mi najteži u životu. Stjepan se unatoč kvalitetnoj liječničkoj skrbi sporo oporavljao. Bio je mrzovoljan i zahtjevan pacijent te neprekidno svima nešto prigovarao. Posebice se to odnosilo na osoblje ali i bolničku hranu koju je prezirao.

Budući da je njegov boravak u bolnici iziskivao goleme troškove a i Lovri je uvijek trebalo poslati novca za ovo ili ono, bila sam prisiljena potražiti dodatni posao. Ustajala bih u pet, do tri popodne ostajala u kantini, potom se vraćala u stan, kuhala, potom s posudicama hrane trčala Stjepanu u bolnicu. Kao šlag na tortu dolazilo je dvosatno ribanje stubišta obližnje stambene zgrade za što sam bila više nego solidno plaćena.

Onoga jutra kada se premda uz priličan napor Stjepan ponovo osovio na svoje noge zaplakala sam od ganuća. Kada se još tjedan kasnije vratio u stan znala sam da je ono najgore napokon iza nas. Premda sam redovito slala novac Lovri moram priznati da sam tih tjedana završetak kuće ipak potisnula u drugi plan. Kada me jednog popodneva sva oduševljena nazvala Tijana moram priznati da sam ostala prilično zbunjena.

- Mama, danas sam bila na pregledu kod liječnika. Kaže da porod samo što nije započeo. Vjeruje kako nas još samo sati dijele od trenutka kad ćemo Lovro i ja napokon postati roditelji a vi djed i baka. Stoga vas zovem kako biste se pripremili. Mislim, svi znaju što se očekuje od djeda i bake kad dobiju prvo unuče, zar ne? – usiljeno se nasmijala. – Usput, kako je tata? Vratio se iz bolnice? – upitala je.

- Sve je u redu, dušo. Ne brini za njega. Hvala Bogu, napokon je doma. Već sljedećeg tjedna odlazi u obližnji gradić u kupke. Kad se potpuno oporavi dolazimo vidjeti vas i naš novi dom – nježno sam odgovorila. – Nego, bolje mi reci jeste li novcem kojeg sam vam poslala prošlog mjeseca uspjeli opremiti dječju sobu? – zanimalo me pokušavajući si u mislima dočarati, prema Lovrinim riječima našu, sada već u potpunosti uređenu kuću.

- Da, ovaj, valjda. Mislim, želim reći da dio namještaja još uvijek nije stigao ali najvažnije je da je dječji krevetić spreman – moje pitanje ju je vidljivo zbunilo. – Oprostite, draga mama. Upravo mi stižu gosti. Pozdravite tatu. Čujemo se – naglo je dodala i prekinula vezu.

Sljedećeg dana Tijana je na svijet donijela zdravu djevojčicu. Čuvši sretnu vijest Stjepan i ja smo bili presretni. Jedino smo žalili zbog toga što zbog njegovog stanja ne možemo još danas sjesti u autobus i zaputiti se u Hrvatsku kako bismo to dragocjeno, maleno biće čim prije privili u naručje.

- Ne brini. Uskoro ću ozdraviti a tada putujemo u Hrvatsku – tješio me Stjepan kad sam obuzeta emocijama nekoliko puta čeznutljivo uzdahnula.

I tog jutra, dok sam nadomak Požege, iz autobusa pogledom ispraćala kišom umivene uspavane gradske ulice pritom brojeći minute kad ću ponovo zagrliti svoje najmilije nisam osjećala ni trunku umora.

- Lovro bi nas trebao dočekati na kolodvoru – u jednom trenutku iz razmišljanja me prekinuo Stjepanov šapat.

Dok se autobus približavao kolodvoru srce mi je uzbuđeno tuklo. Sada sam kroz prozor već jasno mogla razaznati Lovrin lik u daljini. Bože, koliko mi je samo nedostajao – pomislila sam hrleći k izlazu.

- Dobro došli. Drago mi je što vas vidim – rekao je Lovro dok sam ga oblivena suzama grčevito privijala u naručje.

- Dakle, napokon umirovljenički život, ha? Zapravo, poznajući te mislio sam da ćete još koju godinu ostati u Njemačkoj – u polušali se obratio Stjepanu kad su se emocije napokon malo slegle.

- Što ćeš sine. Bio je i red. Nego, auto ti je stvarno prva liga – zadivljeno je rekao Stjepan kad nas je Lovro doveo do svog predivnog, novog crnog Audia.

- Iskreno, još uvijek nije moj. Mislim, bit će za koju godinu, kad ga napokon otplatim – nelagodno je odgovorio naš sin dok smo zapanjeno zurili u njega.

Na žalost, bila bih sretna kada bih mogla reći kako je to bilo jedino neugodno iznenađenje koje nas je dočekalo po povratku doma. Kuća unatoč golemim izdacima s naše strane nije bila ni približno uređena onako kako me to Lovro cijelo vrijeme uvjeravao preko telefona. Najviše me šokiralo kada sam shvatila da su moj sin i snaha unatoč činjenici da sam im obilno slala novac potpuno „ zaboravili „ urediti gornji kat koji je trebao pripasti nama. Nije bio čak ni ožbukan. Nasuprot tome, prizemlje gdje su se smjestili Lovro i Tijana bilo je namješteno svom silom luksuznog namještaja i opremljeno najmodernijom tehnikom. Da i ne spominjem kupaonicu prepunu luksuznih proizvoda za njegu, hladnjak napunjen vrhunskim probranim delicijama te razno, egzotično voće u zdjeli na stolu koje je unatoč visokoj cijeni, premda već napola trulo, očito služilo samo kao ukras. Dok su me u grlu gušile suze, odjednom mi je potpuno besmisleno palo na pamet da u svom životu zapravo nikad nisam kušala mango a kamoli papaju.

- Oprosti mama. Znam da si razočarana ali vjeruj mi, uređenje kuće je zapravo jako skup sport tako da….

- Prestani Lovro. Za ovo doista nema isprike. Znaš kako se kaže, ako laže koza ne laže rog. Ne bi se baš reklo da vam je falilo novca, zar ne? – nabila sam mu na nos zaokruživši rukom po dnevnoj sobi. Za to vrijeme moj Stjepan je očito potpuno nesposoban progovoriti nijemo zurio u nas.

- Sva sreća da nismo navikli na pretjeran luksuz. Dođi, Stjepane. Nas dvoje se vraćamo u našu staru kuću. Kad nam je valjala ranije ne vidim razloga zašto to i sada ne bi bio slučaj – rekla sam povlačeći ga za sobom.

Dok su Lovro i Tijana s uspavanom Larisom na rukama zbunjeno gledali kako odlazimo iz kuće u čije temelje smo uložili život i zdravlje znala sam da će od danas u našim životima nastupiti ozbiljne promjene.

Napokon sam sigurna u jedno. Lovro jest naš sin ali je krajnje vrijeme da se nauči odgovornosti i shvati kako novac nikome ne pada s neba. Znam da u njemu još uvijek negdje čuči onaj skromni seoski dečko te da će zahvaljujući ovoj nemiloj životnoj lekciji ubrzo ponovo naučiti cijeniti prave životne vrijednosti.